beats by dre cheap

Polarizacija Sarajeva

Polarizacija (lat.) razdvajanje na polove; okupljanje oko dviju ili jedne od dviju nasuprotnih točaka (ili strana)

Mnogi ljudi, koji me poznaju dugi niz godina, znaju da je jedna od najvećih ljubavi mog života upravo Sarajevo. Odrastajući uz  televizijski program „Sa3″, educirajući se uz „Top Listu Nadrealista“, „Audiciju“, Sašu Savića, Omladinski radio, nisam mogla, a da ne povjerujem da ovaj grad posjeduje nesvakidašnji karakter, dušu i izuzetno delikatan damar za kulturu. Proteklo je dosta vode od tada Miljackom, odrasla sam, stekla raznorazna, živopisna iskustva – susrećući se sa svakojakim izazovima, mogućnostima, očekivanjima.

No, ta neka čudesna ljubav, takoreći idealizirana, mi je uvijek davala snage da idem dalje, da vjerujem, da ulažem maksimum vlastite energije u potencijalno kreiranje novih kulturnih spoznaja koje treba samo reanimirati. Ne shvatajući da se sa vremenom uvijek sve mijenja – tako je oduvijek bilo i biće.

Uglavnom starim i ja. Kada starimo postajemo izbirljiviji, poznajemo bolje svoje mogućnosti, mogućnosti društva i okoline. I nekako, kada iscrpimo sve mogućnosti samozavravanja, napokon otvorimo oči. I shvatimo da je odgovornost itekako i na nama. Da smo nužno imali potrebu da slijepo vjerujemo u vlastite ideale kako bi taj privid mogao beskonačno da nas puni pokretačkom energijom.

Sarajevo je, možda,  za neke nove generacije sasvim drugačiji grad od onog kakvog ga ja doživljavam. Da parafraziram, meni veoma dragog savremenog BiH/SAD pisca Aleksandra Hemona: “Voljeti Sarajevo je kao voljeti ženu sa slomljenom kičmom”. Bojim se da je u toj rečenici sadržan sav moj strah, tuga i ljubav prema ovom gradu u kotlini.

Sarajevo danas je grad koji sve češće i češće posmatram kao neku fotografiju, sa određene distance i proučavam. Apsolutno sam aktivno uključena u sva dešavanja u njemu, koliko već mogu biti, ali ne osjećam se kao da sam istinski  prisutna i živa na način na koji sam znala biti nekada.

Naprosto obožavam ovaj grad, vjerovatno me stoga ta ljubav i boli. To je grad gdje doslovno mogu napraviti spisak ljudi koji posjećuju kulturne događaje, skupa sa brojevima telefona. Jer svi mi, posljednji ratnici za kulturu, se i lično poznajemo. Isti ljudi  tokom niza godina su ostali dosljedni ideji i smislu.

Mlađe generacije pokušavaju da shvate ko su, šta su, šta žele, gdje pripadaju, u ovom haosu postojanja ovog mikrokozmosa.

Kultura koja je nekad činila žilu kucavicu ovog grada danas se tretira kao luksuz za sve one koji nemaju šta drugo da rade (?). Čini se, kao da su nekim ogromnim pješčanim satom izokrenuta mjerila vrijednosti i kvaliteta.

No, optimista sam po prirodi i vjerujem da je druga, suprotna strana ovog grada, svjetlo, ne na kraju tunela, već vječno sacuvano unutar određene crte koja karakteriše Sarajevo, itekako prisutno u malobrojnim individualcima.

Uglavnom su to ljudi starijeg doba, no sa itekako jakim uticajem na svu omladinu sa kojom stupe u kontakt. Ovo je i dalje grad koji gotovo svake sedmice ima određene kulturne festivale, filmske večeri, izložbe itd. Upravo na „Pravo ljudski“, filmskom festival koji promoviše ljudska prava, naprosto sam bila fascinirana, određenim ličnostima u prilično poznim godinama svog života, koji su ostali vjerni sebi i svojoj ljubavi za kulturu. Polemike koje se pokrenu na takvim susretima uključuju višejezične rasprave,  i izuzetno su duboke i spoznajne.

Da li je to do toga što i mi, tačnije ja, starimo skupa sa gradom, ili što naprosto nova vremena diktiraju nove vrste ljubavi, no meni ovakve kliconoše onog meni dragog, dobrog, starog sarajevskog duha vraćaju nadu da će isti uspjeti da se očuva kroz mnoge vjekove i aktuelnosti, makar kao raritetni dašak jednog vremena i nekih generacija.

Poruka na kraju ili na početku bi uvijek bila, kada već sanjate – onda sanjajte velike snove.

 

http://www.atvbl.com/kolumne/polarizacija-sarajeva/

Tišina
http://tisina.blogger.ba
25/11/2013 12:54