Tišina

Provukla se kroz gužvu naizgled lako (kao da se priseća polke?) gaseći cipelicama neke zamišljene pikavce na podnom mozaiku, ali ja sam znao kako joj teško pada tih par koraka ka meni...

27.02.2014.

Faliti... :)

''Nismo se tražili, samo smo se našli... A sada tako nađeni kao da se opet tražimo. Možda je to smisao ljubavi, ta lepota neizvesnosti... Čekanje na nedočekano, nadati se u beznađu, grliti se bez zagrljaja, ljubiti se bez poljubaca, prožimati se u mislima... I spoznaja da smo tu negde. Tako blizu a tako daleko...'' Dj. B.

24.02.2014.

Malo o životinjama

„Čovjek je zaista kralj životinja, jer njegova svirepost nadmašuje njihovu. Mi živimo od smrti drugih. Mi smo hodajuće grobnice“, Leonardo de Vinci Odrastala sam u uistinu sjajnoj porodici koja me je poprilično naučila što znači biti slobodan, imati mogućnost i odgovornost izbora. Kako voljeti život i sva živa bića na planeti… Kao djete sam bila relativno dobar đak, zbog toga roditelji nisu imali kontra argumente kada bih pitala da posjedujem određene kućne ljubimce. Tako da smo na kraju unutar našeg toplog jednosobnog stana, kreirali jednu veliku zajednicu koju su sačinjavali: mama, tata, brat, kornjača, ribica, papagaj, pas Lokica i moja malenkost. Prvom polovinom devedesetih kad u okruženom Sarajevu nije bilo struje, vode, hrane, meni je najbitnije bilo da je moj pas Lokica sa nama. I bila je pravi saputnik, skupa smo išli po vodu, njeno toplo tijelo me je grijalo zimi… Naprosto jedno beskrajno toplo biće, koje nikada nije preispitivalo svoju bezuslovnu ljubav koju osjeća za ljude. Ovih dana, mjeseci, Sarajevom su se organizirali mnogobrojni protesti povodom novog zakona o eutanaziranju pasa lutalica, kako bi se riješio problem građana. I zakon o ubijanju je usvojen, unatoč protestima. Nedavno su četiri samozvana lovca ubili u BIH zaštićenu, rijetku vrstu risa. Ris je zaštićen Zakonom o lovstvu BiH, kao i istim zakonom u svim državama naše regije te i u Europi. Europska populacija risa je kritičnu tačku dosegla krajem 50-tih godina prošlog vijeka, kada ih je ostalo svega 700. Naravno da se kod nas, istog trena, na to nadobudno gledalo, kao i na sve drugo, pa jelte kako će biti psi bitniji od nas ili neki tamo nebitni ris. Pa, u divljoj prirodi bi sasvim sigurno imali veća prava nego u svijetu u kom pravila kreiraju sebična ljudska bića, koja uzimaju sebi za pravo da slijepo i istovremeno izuzetno površno, vjeruju da su iz nekog razloga bitniji od ostalih živih stvorova na ovoj planeti. Čovjek je jedino stvorenje koje je u stanju bezdušno uspavati stotine bespomoćnih životinja samo stoga što su iste razmaženi vlasnici bezdušno izbacili na ulice kad su im isti dosadili. U stanju su bez razmišljanja ubiti prelijepog risa, samo da bi dokazali da znaju da koriste vatreno oružje. Ili kako bi se mogli fotografisati sa beživotnim tijelom risa da bi mnoštvu sljedbenika prezentirali svoj bezgranični kukavičluk. Ne znam, nazovite me kako želite, ali meni je užasno jezivo kada se bešćutno i bez ikakvog relevantnog razloga, osim iz lijenosti ili zabave ubijaju bilo koja bespomoćna i nedužna bića. Izbjegavali smo divlji zapad, a kreirali divlji istok. “Ako uzmete psa s ulice i nahranite ga, neće vas ugristi. To je osnovna razlika između psa i čovjeka”, Mark Twain.

17.12.2013.

Šta je umjetnost?

Što je umjetnost?

Danas se živo raspravlja o tome kako definirati umjetnost te što čini umjetnost različitom od zabave. Kako prolazimo kroz modernističko razdoblje, različiti žanrovi i stilovi teže spajanju jedni u druge, što raspoznavanje inovatora od klonova čini još težim. Dok većina modernih ljudi zauzima relativistički stav prema umjetnosti tvrdeći da je "sve to samo zabava" i da "ne možemo suditi ili ocjenjivati umjetnost", ovaj argument nema nikakvog smisla jer bi to značilo da su Britney Spears i Ludwig van Beethoven na istoj glazbenoj razini, što je neuračunljiva izjava oko koje bi se jako malo ljudi složilo.

Kako bismo shvatili sposobnost razlikovanja kvalitete različitih umjetničkih djela, prvenstveno moramo definirati što "umjetnost" zaista znači. Može se reći da u osnovi imamo dvije različite vrste umjetnosti, onu koja opisuje (literatura, kiparstvo, slikarstvo), i onu koja ne opisuje, ili koja je čisto apstraktna (glazba). Pod opisnom umjetnošću mislimo na proces kojim poezija, na primjer, stvara slike te se oslanja na unutarnje formacije unutar uma, što veoma sliči procesu sanjanja. Kada čitamo literaturu ili proučavamo sliku, mi ponovno stvaramo slike unutar naših umova, te vremenom gradimo cijele krajobraze ideja koje su stavljene unutar okvira samog života.

Glazba je u potpunosti različita vrsta umjetnosti za koju tvrdimo da je u svojoj osnovi potpuno apstraktna. Dok ona može biti popraćena slikama, najviše u onoj glazbi koju nazivamo "programska glazba", poput Beethovenove Šeste pastoralne simfonije, glazba ne ovisi o opisnim procesima drugih oblika umjetnosti. Umjesto toga djeluje s našim osjetilima i osjećajima te je usmjerena logikom koja nas vodi kroz pripovjedanje usko povezanih ideja. Kako bismo bolje razumjeli ovu dihotomiju, pogledat ćemo što Friedrich Nietzsche kaže o umjetnosti.


U Rođenju tragedije Nietzsche tvrdi da postoje dvije glavne vrste umjetnosti, apolonijska i dionizijska. Apolon je bio grčki bog uzvišenog sanjanja, samo-kontrole, liječenja, općeg razuma i udaljenosti. Njegova dijametralna suprotnost, Dioniz, je bio bog vina, ekcesa, divljine, gnjeva, emocija i strasti. Opisna umjetnost dijeli iste osobine s Apolonom, dok je Nietzsche smatrao glazbu esencijom Dioniza. Inspiriran svojim zemljakom, pjesnikom Schillerom, kojeg znamo kao autora "Ode radosti" koju je Beethoven uklopio u svoju Devetu simfoniju, Nietzsche pokušava objasniti vezu između glazbe i poezije.

Schiller tvrdi da pisanje poezije ovisi o glazbenim idejama. On nikad ne počinje s opisivanjem slika i misli, nego dodavanjem riječi glazbenim ritmovima, te odatle stvara završni proizvod. Nietzsche ovo koristi kako bi dokazao da je glazba temelj poetskoj umjetnosti. Ali da bi se stvorila umjetnost, tvrdi Nietzsche, umjetnik mora naći ravnotežu između svojih apolonijskih i dionizijskih strasti. Iz praktične perspektive ovo ima smisla: kompozitor koji ne strukturira svoje ideje da bi stvorio nešto koherentno će stvoriti simfoniju koja nema smisla. S druge strane, umjetnik koji pokušava ostvariti uspjeh moralnom disciplinom i proračunatošću će stvoriti sterilni, beživotni oblik umjetnosti, koja nikoga neće dirnuti u srce. Djelo koje se priklanja klasicizmu će morati povećati apolonijske efekte, dok će Romantičar poput Johannesa Brahmsa morati udovoljiti svojim dionizijskim strastima.

Međutim, razumijevanje ovih različitosti još uvijek ne odgovara na osnovno pitanje: što je "umjetnost" i kako ju definiramo? Počevši s glazbom, Arthur Schopenhauer kaže da je glazba umjetnički izraz volje. Glazba obuhvaća volju samu u sebi, bez opisivanja njenih efekata ili rezultata. Time dolazimo do najapstraktnijeg oblika umjetnosti koji govori našim osjetilima i našem egzistencijalnom biću, nasuprot onome što na što se odnose naša osjetila i postojanje. Poezija, ili opisna vrsta umjetnosti je s druge strane izraz reprezentacije volje; okoliši, osjećaji i slike. Ako je poezija kora našeg postojanja, glazba je jezgra samog života.

Ovaj pogled na umjetnost je različit od onoga modernog, koji kaže da je umjetnost "iluzija" i da poezija zapravo "ne postoji". Iz idealističkog pogleda, ovo je logička pogreška. Kako onda, vi kažete, povremeno vidimo slike dok slušamo glazbu? Zašto Anton Bruckner slika planine i pejzaže? Kako ljudi u čitavom svijetu nalaze povezanost između umjetnosti i promatranja u i o životu, ako nema međusobne povezanosti između njih?

Razmislite o tome na ovaj način: glazba objektivno izražava volju bez ikakve posredne veze. U poeziji, mi doživljavamo reprezentaciju volje u obliku slika i ideja. Stoga je glazba univerzalni jezik kroz kojeg možete izraziti bilo kakve osjećaje i stanja postojanja kroz beskrajne nizove melodija, bilo da su same ili suprotstavljene drugim melodijama. Međutim, matematičke kombinacije nisu apstraktne u smislu da "ne postoje", glazbeni izraz volje je stvaran, te se može prepoznati očima umjetnika.

Većina ljudi ne može objasniti zašto povezuje Wagnerovu glazbu s ratom, ne zbog toga što je veza između glazbe i života "iluzija", nego što gledaju na glazbu iz pogrešne perspektive miješajući ju s poezijom. Poezija se lakše može usporediti s životom, jer je već u stanju reprezentacije, dok glazba to nije, te zahtijeva od osobe da prvo shvati volju koja se nalazi iza tonova, te da potom to usporedi s logičkom reprezentacijom koja će biti u skladu s voljom. Stoga ne iznenađuje činjenica da većina ljudi danas cijeni programsku glazbu koja je bila uobičajena u Romantizmu, gdje je svaki njen dio pokušavao da bude što opisniji, "stvarajući slike pomoću melodija". Međutim, važno je napomenuti da ne stvara svaka programska glazba slike; ove "slike" su radije plan emocija. Beethoven, na primjer, je tvrdio da njegova šesta simfonija nije izražavala slike, nego osjećaje usko povezane s pričom koju je on predstavio zajedno sa svojom glazbom.

Pošto smo došli do ove točke, utvrđujući da je glazba najviša apstrakcija od svih vrsta umjetnosti te da je umjetnost samo jezik koji izražava postojanje bića, onda možemo razumjeti u čemu se razlikuju Britney Spears i Beethoven. U popularnoj glazbi, uključujući rock, jazz, blues, techno i većinu metal glazbe danas, melodije su samo efekti na vrhu ritmičke razine. Razlog zašto ne doživljavamo neko putovanje slušajući Britney, nasuprot klasičnoj glazbi, je taj da njena glazba nema nikakav koherentni narativni temelj. Umjesto toga, kao što ćete primijetiti čitajući naslove većine pop pjesama danas, sve se svodi na kreiranje estetike na umjetnim temeljima, koji se pokoravaju općem jeziku poznatim po izražavanju zadane teme. Kombiniranje načina odijevanja, tekstova, tempa i zbora koji se ugrubo poklapaju s predviđenim "osjećajima" stvara sve ovo. "I'm a slave for you" i "Requiem" izražavaju dvije različite ideje, ova prva predstavljajući izjavu o egu - ili da bismo bili fini - o pojedincu, dok ova druga pokušava izraziti iskustvo volje, nečega što nema nikakve veze s pojedincem, ili ga koristi kao sredstvo za neki cilj. Kada Goethe piše o Faustu, središnji lik se koristi za predstavljanje ideja; Faust kao izolirani pojedinac nije bitan te je jedva interesantan.

U klasičnoj i neo-klasičnoj glazbi u žanrovima poput metala, ambienta, synthpopa i neo-folka su melodije središnje za razvijanje glazbe. One nisu estetički efekti, nego postaju jezik koji zahtijeva brojne promjene tempa i harmonijske kontrapunktove da bi ostvario svoje ciljeve. Ono što je viđeno kao esencija Britney Spears kao "umjetnice", njeno tijelo, način života i njeno priklanjanje popularnim idejama nema veze s umjetnošću viših razina. Život ne nagrađuje volju izraženu u pop glazbi; pacifizam, naivna ljubav, jednakost i materijalizam. Umjesto toga, klasična glazba slavi jezgru samog života; nejednakost, tragediju i radost, rat, sukob i borbu, ali ono što je najvažnije je da je ona izraz poezije i ljepote organskog postojanja. Na svom vrhuncu ona čak i ne zahtijeva izmišljeni motiv, nego postaje volja sama po sebi, potvrđujući zašto je umjetnost uvijek postojala i zašto će postojati dokle god ljudi lutali po ovoj zemlji.

Zašto umjetnost? Zašto ne zabava, jer se to čini "zabavnijim"? Odgovor je jednostavan; umjetnost nam pomaže u razumijevanju načina funkcioniranja života, ali njena priroda nije u potpunosti apolonijska, jer ako bismo samo željeli da izračunamo ideje u životu, mogli bismo se okrenuti znanosti ili religiji. Umjetnost je posebna jer opravdava život i njegovo samo postojanje kao estetski fenomen. Mi slavimo umjetnost jer nijedna druga ljudska tvorevina nije u stanju uhvatiti poetsku esenciju života. Ova poetska strana našeg postojanja nije iluzija ili izmišljotina, nego nešto ukopano u samom životu. Moglo bi se reći da je to čarolija, u nedostatku boljeg izraza. Znanost ne može izračunati njenu ljepotu, religija je razumije jedino u okvirima mitova, a filozofija jedino može opisati njen dizajn.

Da bismo razumjeli i cijenili umjetnost, mi ju moramo - kao i život - iskusiti.

 


14.12.2013.

The Genius Of The Crowd...

there is enough treachery, hatred violence absurdity in the average
human being to supply any given army on any given day

and the best at murder are those who preach against it
and the best at hate are those who preach love
and the best at war finally are those who preach peace

those who preach god, need god
those who preach peace do not have peace
those who preach peace do not have love

beware the preachers
beware the knowers
beware those who are always reading books
beware those who either detest poverty
or are proud of it
beware those quick to praise
for they need praise in return
beware those who are quick to censor
they are afraid of what they do not know
beware those who seek constant crowds for
they are nothing alone
beware the average man the average woman
beware their love, their love is average
seeks average

but there is genius in their hatred
there is enough genius in their hatred to kill you
to kill anybody
not wanting solitude
not understanding solitude
they will attempt to destroy anything
that differs from their own
not being able to create art
they will not understand art
they will consider their failure as creators
only as a failure of the world
not being able to love fully
they will believe your love incomplete
and then they will hate you
and their hatred will be perfect

like a shining diamond
like a knife
like a mountain
like a tiger
like hemlock

their finest art


02.12.2013.

Make love not war..I guess.. :)

I’ve been told
that people in the army
do more by 7:00 am
than I do
in an entire day

but if I wake
at 6:59 am
and turn to you
to trace the outline of your lips
with mine
I will have done enough
and killed no one
in the process.

—Shane Koyczan
25.11.2013.

Polarizacija Sarajeva

Polarizacija (lat.) razdvajanje na polove; okupljanje oko dviju ili jedne od dviju nasuprotnih točaka (ili strana)

Mnogi ljudi, koji me poznaju dugi niz godina, znaju da je jedna od najvećih ljubavi mog života upravo Sarajevo. Odrastajući uz  televizijski program „Sa3″, educirajući se uz „Top Listu Nadrealista“, „Audiciju“, Sašu Savića, Omladinski radio, nisam mogla, a da ne povjerujem da ovaj grad posjeduje nesvakidašnji karakter, dušu i izuzetno delikatan damar za kulturu. Proteklo je dosta vode od tada Miljackom, odrasla sam, stekla raznorazna, živopisna iskustva – susrećući se sa svakojakim izazovima, mogućnostima, očekivanjima.

No, ta neka čudesna ljubav, takoreći idealizirana, mi je uvijek davala snage da idem dalje, da vjerujem, da ulažem maksimum vlastite energije u potencijalno kreiranje novih kulturnih spoznaja koje treba samo reanimirati. Ne shvatajući da se sa vremenom uvijek sve mijenja – tako je oduvijek bilo i biće.

Uglavnom starim i ja. Kada starimo postajemo izbirljiviji, poznajemo bolje svoje mogućnosti, mogućnosti društva i okoline. I nekako, kada iscrpimo sve mogućnosti samozavravanja, napokon otvorimo oči. I shvatimo da je odgovornost itekako i na nama. Da smo nužno imali potrebu da slijepo vjerujemo u vlastite ideale kako bi taj privid mogao beskonačno da nas puni pokretačkom energijom.

Sarajevo je, možda,  za neke nove generacije sasvim drugačiji grad od onog kakvog ga ja doživljavam. Da parafraziram, meni veoma dragog savremenog BiH/SAD pisca Aleksandra Hemona: “Voljeti Sarajevo je kao voljeti ženu sa slomljenom kičmom”. Bojim se da je u toj rečenici sadržan sav moj strah, tuga i ljubav prema ovom gradu u kotlini.

Sarajevo danas je grad koji sve češće i češće posmatram kao neku fotografiju, sa određene distance i proučavam. Apsolutno sam aktivno uključena u sva dešavanja u njemu, koliko već mogu biti, ali ne osjećam se kao da sam istinski  prisutna i živa na način na koji sam znala biti nekada.

Naprosto obožavam ovaj grad, vjerovatno me stoga ta ljubav i boli. To je grad gdje doslovno mogu napraviti spisak ljudi koji posjećuju kulturne događaje, skupa sa brojevima telefona. Jer svi mi, posljednji ratnici za kulturu, se i lično poznajemo. Isti ljudi  tokom niza godina su ostali dosljedni ideji i smislu.

Mlađe generacije pokušavaju da shvate ko su, šta su, šta žele, gdje pripadaju, u ovom haosu postojanja ovog mikrokozmosa.

Kultura koja je nekad činila žilu kucavicu ovog grada danas se tretira kao luksuz za sve one koji nemaju šta drugo da rade (?). Čini se, kao da su nekim ogromnim pješčanim satom izokrenuta mjerila vrijednosti i kvaliteta.

No, optimista sam po prirodi i vjerujem da je druga, suprotna strana ovog grada, svjetlo, ne na kraju tunela, već vječno sacuvano unutar određene crte koja karakteriše Sarajevo, itekako prisutno u malobrojnim individualcima.

Uglavnom su to ljudi starijeg doba, no sa itekako jakim uticajem na svu omladinu sa kojom stupe u kontakt. Ovo je i dalje grad koji gotovo svake sedmice ima određene kulturne festivale, filmske večeri, izložbe itd. Upravo na „Pravo ljudski“, filmskom festival koji promoviše ljudska prava, naprosto sam bila fascinirana, određenim ličnostima u prilično poznim godinama svog života, koji su ostali vjerni sebi i svojoj ljubavi za kulturu. Polemike koje se pokrenu na takvim susretima uključuju višejezične rasprave,  i izuzetno su duboke i spoznajne.

Da li je to do toga što i mi, tačnije ja, starimo skupa sa gradom, ili što naprosto nova vremena diktiraju nove vrste ljubavi, no meni ovakve kliconoše onog meni dragog, dobrog, starog sarajevskog duha vraćaju nadu da će isti uspjeti da se očuva kroz mnoge vjekove i aktuelnosti, makar kao raritetni dašak jednog vremena i nekih generacija.

Poruka na kraju ili na početku bi uvijek bila, kada već sanjate – onda sanjajte velike snove.

 

http://www.atvbl.com/kolumne/polarizacija-sarajeva/

04.11.2013.

Theodore Zeldin, An Intimate History of Humanity

“life could have been different if the meetings which have decided its course had been less silent, superficial or routine, if more thoughts had been exchanged, if humanity had been more able to show itself in them”

“The Renaissance… was based on a new idea of the importance of the individual. But this was a fragile foundation, because individuals depended on constant applause and admiration to sustain them. There is a shortage of applause in the world, and there is not enough respect to go around.”

“I particularly value conversations which are meetings on the borderline of what I understand and what I don't, with people who are different from myself.”

“The brain is full of lonely ideas, begging you to make some sense of them, to recognize them as interesting. The lazy brain just files them away in old pigeonholes, like a bureaucrat who wants an easy life. The lively brain picks and chooses and creates new works of art out of ideas.”

The past is what provides us with the building blocks. Our job today is to create new buildings out of them.


It takes a long time for people to recognize their soul-mates when they have too limited an idea of who they are themselves.

"Pri vecini susreta s drugima, ponos ili oprez nas jos uvijek sputavaju da kazemo sta najdublje osjecamo. Cijela buka naseg svijeta sacinjena je od tisina..."

 

Ovisnost o tudjoj volji predstavlja vrhunac bijede...

30.09.2013.

Hoces li se ti potpisati na popi(sh)u?

Zadnjih mjeseci zivim izmedju  Evrope i Amerike. Ni ovdje ni tamo... svuda pomalo...

Kao umjetnica razmisljam mnogo o identitetu....licnom ne kolektivnom...previse vjerujem u cinjenicu da smo svi originalno kreirana bica da bih se identifikovala sa bilo kojom masom... tu sam, sa iskustvom, godinama,  postala vrlo pragmaticna..odnosno emocije ne shvatam olako i ne dam se kupiti sa jeftinim podilazenjjima ili prijetnjama..

Uglavnom nacionalnost , narodnost.... zanima me kako neko moze biti kozmopolit iskreno i nacionalista istovremeno...istovremno zaboravljajuci da je prilagodljivost i hipokrizija glavna odlika savremenog drustva... Te dvije stvari su, meni licno, nespojive, jednako kao sto pokusavam Amerima objasniti da Demokratija kako se predstavlja i Kapitalizam tesko bas da mogu ici u paru a da nije dvolicno?

 

Uglavnom, Bosnjak, Srbin, Hrvat... Dejtonski sporazum.... Sejdic, Finci, Vehabije, referendum.. ma svega pred prvi popis stanovnista otkako nismo dio Juge... pravi bosanski lonac... da li je ukusan ostavicu gurmanima da procjene..

 

Evo, opet  da kazem, osjecam se Bosankom... iz prostog razloga, rodjena odrasla, formirala se na podrucju BIH. Vise vjerujem u genetiku nego u historijska prepucavanja korumpiranih klanova Balkana..

Tu rodjena i takav mi pasos...  E sad.... ne zanima me ko ce mi vecu patetiku, huskacki fasizam ili viktimizaciju prodati... zanima  me ko barata bilo kakvom logikom... realnoscu...najvise ekomomijom, prosperitetom... Zar je zaista bitnije koje boje je zastava koje nacije, ko se kako zove nego ko ce pokusati reducirati nezaposlenost, korpuciju...?

Takvog nema...na vidiku... ali ne mogu  lagati sebe... i pristati da budem dio bilo cega,...

Ali...sloboda izbora ne bi smjela biti upitna..stoga cu uvijek braniti pravo bilo koga da se osjeca... Eskimom..Srbinom, Hrvatom, Bbosnjakom...Vanzemaljcem...

Ako zaista u to vjeruje i sa tim se identifikuje...

No, ukoliko ja, stoga sto sam iskrena prema sebi, pa ne dopustam da me se strpa u odredjene koseve..imam manje prava nego li Srbi, Bosnjaci, Hrvati...bicu glasna.. vikacu ...vristati....jer je to u tzv „demokratskoj“ BIH jedino pravo koje mi (pre)ostaje...

25.09.2013.

All that Art....

Alma Telibecirevic, born in Sarajevo, Bosnia and Herzegovina, studied painting and education at the Classical Academy of Fine Arts in Sarajevo, has exhibited in Bosnia, Austria and the United States. Lives, creates and loves in two continents.

As said:

 

Like art, playing ball begins with a solitary act, by taking a ball in one’s hand and throwing it. Like art, a ball travels from its starting point and travels towards the social, the realm of nature and man. One can never repeat a throw exactly, for the spherical shape of a ball does not allow us to keep it under control.

 A.B.Oliva

Telibecirevic’s work has something to do with the truth. In order to be around and about the truth one must have some sort of criteria. Miss Telibecirevic is a painter. I would say that her form of painting is an internal search, while her work is a search for the external. Here, internal search would refer to the states and the process of the world of painting and painting as art, while an external criterion (non-painting media) is the text. This concerns the question of the picture and references, in other words, finding a way for establishing references. Painting is a reference to an artist’s work, while her new opus gives a new visual discourse for painting, i.e. reference.

One more time, her exhibit features pieces of art through different mediums: acrylic and sand, while inspiration has been drown from Rumi’s poetry. I believe that it is necessary to reflect upon Rumi because it is one of the most widely read poets in America and is seen as a new philosophical force. He deals with human condition, personal growth and development in a very clear and direct fashion. The world of Rumi is neither exclusively the world of a Sufi, nor the world of a Hindu; neither a Jew, nor a Christian; it is rather a state of an evolved human who is not bound by cultural limitations.

Equally, trodden paths do not bind Telibecirevic’s work. She creates by playing with artistic materials in tune with the notion of freedom and affinity without prejudices. At first glance, Telibecirevic’s work can be divided into couple of periods: “Symbols painted by sand vol. 1”, “Symbols painted by sand vol. 2” and "What are the colors of Rumi's poems?". Every opus appears as a deconstruction of the one that preceded it. Each individual work, at the level of visual presentation, can be intentional (Dervish, Elephants, Red Sunset, Abstraction, Birds, Tree and so forth) but it is always extensional in relation to painting and art.

This expression of art is not just the achievement of a relation as it is seen in the ‘traditional’ form of art; it is rather a correspondence between the artwork and the world of art among other worlds of culture. By successfully keeping track of the contemporary developments in fine arts, Miss Telibecirevic offers another intriguing means of presentation while gives us an opportunity to look at the objects on the paintings and to interpret them infinitely .                           

Dragana Kantarevic, anthropologist Belgrade, Serbia

25.09.2013.

Izlozba u Arizoni...

Postovani,

pozivamo Vas na drugu samostalnu izlozbu akademske slikarice Alma Telibecirevic u Sjedinjenim Americkim Drzavama.

Izlozba pod nazivom "Koje su boje Rumijevih stihova?" bice otvorena 28. 09. u 19h 00 u Scottsdale-u, Arizona.

Rijec je o 10 slika koje su radjene akrilik bojama i pijeskom iz Arizone. Svaka slika je kreirana pod uticajem odredjenim stihova velikog perzijskog pjesnika Jalal al-Din Rumi-ja.

Pored izlozbe slika bice uprilicen I mini koncert talentiranog muzicara iz Arizone Jason Gerard-a. (http://www.jasongerardo.com/).

 

“Slikarstvo je referenca za rad umjetnika, I novi opus gđice. Telibecirevic otvara jedan novi diksurs unutar slikarstva. Isto tako, njen rad ne prati uobi;ajene tokove slikarstva. Ona stvara igrajuci se materijalima prema slobodi I licnim afinitetima. Bez ikakvih predrasuda. Ovakav izraz umjetnosti ne predstavlja uobicajeno kreiranje relacija koje mozemo pronaci unutar “tradicionalnih” umjetnickih radova, prije bih rekla da je to korespodencija izmedju umjetnickog djela I svjeta umjetnosti među drugim svjetovima kulture.

Uspjesno prateci tokove razvoja savremene umjetnosti gđica. Telibecirevic nudi jedan veoma intrigantan nacin prezentacije, dok nam istovremeno daje priliku da posmatramo objekte I slike i da ih beskrajno interpretiramo.

 

Dragana Kantarevic, Antropologinja, BG 

 

 

24.07.2013.

Globe as a yard...

Traveling, traveling traveling...


Since July 2012 till July 2013 I have changed 30 airplanes...


Reaching different destination, with different motivations...

Love to move, I have never been person to stay still... During this one year American experience, I gave my best to get most of it... Different friendships, road trips, as many cities of America as I could fit into my schedule. Exhibition, workshops, conferences...all of it... and still I feel I could do a way more then that...

I was always quite energetic person.. Big time extrovert... Love to go into places where the other people are not sure they would.. Love to challenge myself..

And now back in Balkan... Looking around apathy on a bigger scale... Love my Country and believe that we are full of very talented young people..They must have a chance... They must show what they can do and reach.. sometimes specially with highly corrupted and small countries... it is important to send future generation into other perspectives.. show them what are their potential and make them believe in themselves.... That is the only way to transform Country like Bosnia and Herzegovina... And that is not something which would happen overnight.. after war, years of corruption it will take a way more time... but it is important to make first steps...

then we know we are moving into some directions..


I feel like all Globe is my yard.. want to dig into myself as much as I can, to transform all what is possible during my life time and to challenge... And no matter in which part of the Globe I will be ending , being created and grown in Bosnia and Herzegovina I will always be working in the favor of that place... that is not question of choice...that is must...


I love life, and believe in it... Love people and know that they can transform a world by transforming their views...

11.06.2013.

Love....

“The more you expect from life, the more your expectations will be fulfilled. By laughing, you do not use up your laughter, but increase your store of it. The more you love, the more you will be loved. The more you give, the more you will receive. Life proves that truth every hour, every day. And life continues to surprise.”
Dean Koontz, Life Expectancy

10.06.2013.

The James Gallery i drugo...

Nakon silnih putesestvija tokom protekle, prilicno intenzivne godine (u kojoj sam obisla vise od pola SAD) posluzila me sreca pa sam dobila priliku da zadnjih 6 sedmica svog bitisanja na ovom podneblju, zivimu radim, ni manje ni vise nego u glavnom gradu cijeloga svijeta – New York-u.

Posao Eksperta za Odnose sa javnostima pomazem i obavljam u najboljem mogucem okruzenju za moj profesionalni backgroud, u PR/xxxing sluzbi The James Gallery koja je inace samo jedna mali djelic velikog organizacije Centra za Humanosti- CUNY Univerziteta u New York-u.

Dobila sam jedinstvenu priliku da zaronim u njihovu izuzetno bogatu arhivu i proputujem kroz sve aktivnosti i incijative koje su organizirali tokom protekle 2 godine.

Centar se bavi angaziranom i konceptualnom umjetnosti, dizuci cjelokupni koncept na visi nivo, gdje mu u sustini i jeste mjesto.

Suradjujuci direktno sa osobama koje duboko vjeruju u ono sto rade, i sama sam insprisana da pored samog proefsionalnog pristupa promociji , dublje zaronim u vlastita umjetnicka preispitivanja i pronalazenja.

Isti su izmedju ostalog tek prije koji mjesec u srcu New Yorka ugostili nasu umjetnicu Maju Bajevic sa sjajnom izlozbom “To be continued” koja se bavi izuzetno dubokim preispitivanjem identiteta kroz konceptualnu umjetnost.

“Posao” mi je smjesten u srcu Manhattan-a, preko puta cuvenog Empire State budilinga, a “zivot” mi je smjesten u Queens/Elmhurst djelu, veoma blizu glavno bulevara ovoga djela NY.

Grad zaista jeste glavni grad svijeta, ovdje nije bas jednostavno cuti engleski jezik bez odredjenog akcenta, koji doslovno moze biti iz bilo kojeg dijela svijeta. Ovdje je svako jednak, svoj i drugaciji i niko nikome ne smeta.

Grad je prepun zivota, dogadjaja, razlicitosti, boja, zivota...

Ovdje je potrebno doci ponekad kako bismo udahnuli cistu esenciju zivota i svega sto isti predstavlja.

Mogla bih danima pisati o New York-u, o tome kako je potpuno moguce izaci sam u grad i smao hodajuci i osluskujuci grad upoznati fenomalne pojedince sa kojima biste mogli provesti mozda jedan od najboljih dana u zivotu a da vam pri tome niti jednog trenutka ne bi bilo bitna boja koze, vjera, nacija pa cak i ime doticne osobe.

Volim New York definitivno i sasvim sigurno cu mu se vratiti s vremena na vrijeme...




05.05.2013.

Life, love and other...

So.. another phase of life behind...something new and excited in front... a lot of emotions, experience, expectations, achievement all together in me...During this year I have changed.. a lot... probably not at the first sight..only for those which dare to dig into personality...
I have never been person which fit into any kind of frame..I always was trying, testing, daring more... My life is much more then many ot the other ones..but still... I have discovered new horizons... no matter if we are talking about professional or personal discovering... professional for a long time already, living in Bosnia I have learned that nothing is impossible and that there is no job that I can't deal with... but personally... I went deeper, much deeper inside my self and put some additional life into the darkness of undiscovered soul rooms... Emotions could be tricky, but if you don't make compromise with yourself they are amazing.... strong, powerful, honest... you become yourself in pure naked way...and you realize how, at same time that is vulnerable but also powerfully... and when you dare to fell like that nothing becomes everything..
Love have many faces...best one is when u trust her and let her to overwhelm you...
It is risky because reciprocally it hurt as much as you love...
but no matter what will be or not be born out of it..I can totally say it...
It is worth ..every minute of it...

17.04.2013.

Life...

Life..? So complicated...and so simple...so amazing and so scary...so everything... I love life... I really do, with all its components... It is like a crazy and long drive...full of different challenges and experiences...fears and doubts...happiness and sadness...
All spices that they exist..sometimes it is not easy to digest all of them...but... that is life also...
and right now I just feel happy and sad, scared and very curious at same time...
It is amazing...and for sure not boring...ever :)

13.04.2013.

USA

Soo USA year is ending in couple months.. So far have seen: Niagara Falls, Buffalo, Phoenix, Tucson, Lemon Mnt., Kitt Peak, Sedona, Grand Canyon, Flagstaff, San Diego, Los Angeles, Beverly Hills, Hollywood, Santa Monica pier, Santa Barbara, Carmel by the sea, Big Sur with elephant seals tons of them and Henry Miller Library in the forest, Sacramento, San Francisco, UC Davis, Oakland, Seattle, Las Vegas, New York City, Washington DC, Honolulu, Monument Valley Utah, Florida, Hoover Dam, Arcosanti, Montezuma, Napa Valley... :) and in front of me maybe some other Canyon in AZ and, Washington few days, and then living month and half in New York City :) well.. I could say I know USA quite a bit now...
11.04.2013.

Ludi Mart u Americi

Tokom finanlih par mjeseci boravka na specijalizaciji u SAD-u trudim se da što intenzivnije i produktivnije iskoristim svoje bitisanje ovdje. U skladu sa tim uspjela sam organizirati samostalnu izložbu svojih slika u Phoenixu koja je prošla prilično zapaženo od strane medija i stanovništva Phoenixa. No, ono što je bitnije uspijela sam tokom protkelog mjeseca da sudjelujem na tri izuzetno zanimljive radionice i konferencije.

Prva je bila u Kaliforniji, tačnije u malom studentskom gradiću, UC Davisu i konkretno se ticala Inovacija i Projekata. Trodnevna radionica je uključivala mnogobrojne govornike, učesnike iz mnogobrojnih zemalja svijeta i ono što se mene dojmilo konferencija je bila prilično interaktivna. Naime, svako od učesnika je imao priliku da prezentira ličnu ideju i projekat i uz “speed-dating” susrete sa potencijalnim klijentima i investitorima sakupi izuzetno korisne i vrijedne reakcije i savjete, te eventualne suradnike za navedene projekte. Lično sam postavila, skupa sa kolegama, jednu ideju za koju se pokazalo da bi se eventualno mogla i implementirati, a pored toga sam naučila da odredjene segmente kada su u pitanju inovacije sagledam iz potpuno različitih perspektiva i dobijem širu sliku cijelokupnog pristupa istim.

Boravak u ovoj prekrasnoj federalnoj državi sam iskoristila i da posjetim dolinu Napa poznatu po vrhunskim vinogradima i lično proučim na koji način uspjevaju manja lokalna poduzetnistva unutar SAD-a. Organizatori su nas vodili i da posjetimo Sacramento i San Francisco što je svakako doprinijelo dodatnoj kvaliteti same radionice.

Slijedeća konferencija je bila organizirana u glavnom gradu federalne drzave Djordjije- Atanti na Emory Univerzitetu i ticala se Globalnog razvoja i ljudskih prava. Tokom boravka u Atlanti imali smo priliku ući unutar srca CNNa, posjetiti Carter Centar kao i muzej i rodnu kuću Martin Luther Kinga Jr. Zadnji dan boravka, pred sam let nazad, sam naprosto morala iskoristiti jedinstvenu priliku pa posjetiti veliku retrospektivnu izložbu - "Frida & Diego, strast, politika & slikarstvo."

Atlata je grad u kojem na svakom koraku možeš osjetiti, dotaći cijelokupnu istoriju vezanu za gradjanska prava, borbu protiv rasizma.. “ Ja imam san” je čuveni govor M.L.Kinga koji se čini uklesan u svaki kamen i trotoar ovoga grada. Konferencija je bila prilično intenzivna, nije uključivala radnice, umjesto toga dobili smo više predavanja koja su uvijek završavala izuzetno plodnim raspravama i razmjenjivanju stavova i iskustava. Organizatori iz Emory Univerziteta su nam upriličili susret i mogučnost razgovora sa jednim od najpoznatijih predsjednika SAD-a - Jimmy Carterom.

Najupečatljivija rasprava bila je o Američkom ekcepcionalizmu i na koji način i kroz koju prizmu Amerikanci posmatraju sebe i druge narode. Samokriticizam je, barem kod Akademske zajednice unutar SAD-a, prilično razvijen, što je svakako nešto što ne bi smetalo da se i kod nas pokuša njegovati i poboljšati.

Boravak u Atlanti sam iskoristila da obidjem jedan od najznačanijih Akvarijuma na svijetu i provedem par sati sa svakako iskrenijim bićima od ljudi- životinjama. Američki muzeji su uglavnom interaktivni itekako prilagodjenim svim uzrastima posjetitetlja i pružaju sve mogućnosti djeci da se educiraju kroz igru. Nešto poput stvari koje mi pokušavamo kreirati i uspostaviti na Kids Festivalu kroz interaktivne radionice.

Po povratku u Phoenix imala sam čast i priliku prisustvovati Konferenciji  “Žene kao lideri” sa sjajnim temama i govornicama.

Jedna od glavnih gošći je bila i dobitnica Pulitzera Sheryl WuDunn autorica knjige “Half The Sky” - koja se bavila temom- kako pretvarati opersiju u produktivne mogućnosti za žene širom svijeta. Kroz inspiriativne priče žena, iz različitih dijelova planete Zemlje, navedena autorica je podjelila njen stav da najbolji način suočavanja sa globalnim siromaštvom leži upravo u mogučnosti iskorištavanja punog potencijala žena širom svijeta.

Ostala predavanja su takodje bila posvećena ženskim pravima mogućnostima, potencijalima.

Govor Amire Birger me se je prilično dojmio jer je govorila o ličnom iskustvu žrtve seksualnog nasilja tokom svog odrastanja i načinu na koji je, kroz otvaranje i educiranje sebe i drugih žena, isto prevazisla. Amira je danas supruga i majka troje djece i posvetila je život podizanju svjesti o seksualnom iskorištavanju žena širom svijeta. Konferenciju je zatvorila prezentacija projekta “Esperanze Dance Project: Performing Hope”, ples i umjetnost kao terapija. Svakako medij koji je izuzetno moćan ukoliko se koristi i u svrhu prevazilaženja trauma i nešto što bismo mi kao društvo trebali više razvijati i prestati podjcjenjivati moć umjetnosti i njene komunikacije sa našim unutarnjim svjetovima. Kreativnost kao poticaj ličnog razvoja je svakako alatka koja bi bila korisna našem društvu.

 

Više o organizatorima konferencije : http://womanashero.weebly.com/about.html

08.04.2013.

2013 ASU Human Rights Film Festival

Living in Phoenix and traveling around, and being part of ASU I am trying to get all the best happenings which are organized at this enormous University. By case I had opportunity to meet organizing committee of this year 3rd edition of Human Right Film Festival at ASU. This group of happy, intelligent, divers people is creating something very important for Arizona and launching and touching some extremely important issues for USA but also for the World…

During this three days 5th , 6th and 7th of April at University Tempe I had possibility to see couple of really amazing films, all created by very brave and active film makers.

Saturday was related to Israel and Palestine: justice and human rights? , with some very good insights, and some of the audience got completely new perspective at the whole situation. One of the highlights was film created by co-direction of Israel and Palestinian directors.(Emad Burnat & Guy Davidi).. Academy Award-Nominated 5 Broken Cameras (http://www.kinolorber.com/5brokencameras) .

Interesting story is also that Palestinian director was kept for awhile at the custom on the Airport while he was coming for the L.A. Ceremony, and border patrol had 10000 questions for him.

I guess they haven’t believe that Palestinian film director is actually having award nominated film…

We were honored also to have direct Skype talk with France, and film producer Serge Gordey, who was awake a 3 30 AM just to give us opportunity to discuss film from the first hand…

What I love is how film is showing that united Israeli and Palestinians are standing and protesting for justice and human rights equal for both side…

It is very hard and delicate topic as much as situation. And for sure it will take years and years to find a solution. Generations are born under war time and they even don’t know how the peace look like.. But as organizer say- What WE can do? WE can have a voice… This is interesting site suggested by organizers and film makers http://jewishvoiceforpeace.org/,

As it is written on the web site their message would be- “Israelis and Palestinians: Two Peoples, One Future.”

 

On Sunday festival was dedicated to The Human Rights of Immigrants.

Big issue in USA, specially in Arizona. Amazing film “Two Americans” have been shown to us and we had opportunity that for a while touch this issue and talk directly with film participants after the screening, and to feel their life struggles.

The lives of Two Americans tangle when 9-year-old Katherine Figueroa watches her Mexican parents arrested by Sheriff Joseph Arpaio on the local news.

It is very important to see USA from different perspective and behind the curtain. Also is extremely important create this kind of art and talk as loud as possible about violation of human rights.

Whatever I watch in my head, I do for sure, reflect on my life experiences and life back in Bosnia.

Violation of Human Rights is something what is happening on a daily basis there, and I definitely believe that our duty as citizens, artists, activists is to raise those issues, questions and try to make impact.

Tag line for mentioned film from film makers is: “A daring take on the Nation’s most recognized lawman and his impact on an entire community” .

 

Biggest message for me from this edition of festival is for sure- Dare to speak up! It is our duty!

Once more congratulation to all organizers, and hopefully they will also find a link to maybe collaborate with Sarajevo festival about Human Rights “Pravo ljudski” in future editions http://www.pravoljudski.org/index.php?lang=en&Itemid=197

06.04.2013.

Sedona Film Festival...

Sticajem okolnosti nakon uzbudljivog putovanja na Istocnu Obalu i priprema za prvu samostalnu
izlozbu u Americi, pruzila mi se prilika da sa mentoricom Liz Smith, i kolegicom Fatimom
Talib iz Pakistana, otputujem par dana na Sedona Film Festival, prekrasni, zivopisni gradic ne
pretjerano daleko od Grand Canyona. Zahvaljujuci velikodusnosti magazina „Sedona Montly“ http:/
/www.sedonamonthly.com/ bile smo pocescene VIP akreditacijama.
Sedona je poznata po čuvenim formacijama crvenih stijena koje okružuju grad. Sedonu još nazivaju
Red Rock Country.
Filmski festival je internacionalnog karaktera, pruzajuci prilicnu podrsku nezavisnim filmskim
produkcijama iz cijeog svijeta. Traje od 23. Februara pa sve do 3. Marta 2013 godine, a tokom svog
19 izdanja namjeravaju prikazati 160 filmova iz cijelog svijeta.
Festival se prikazuje na tri lokacije u Sedoni, a program cine kako igrani tako i dokumentarni,
animirani, studentski filmovi.
Licno sam imala priliku tokom proteklog vikenda pogledati cetiri sjajna i potpuno razlicita
filmska ostvarenja. Prvi film koji pogledaj je film”Shun Li i Pjesnik” Italijanska produkcija,
radnja smjestena u Italiji. ShungLi zaista sjajno tumaci mlada Zhao Tao. Predstavljajuci sliku
jake majcinske figure koja u potrazi za boljim zivotom za sebe i svog sina, kojeg ostavlja u
Kini odlazi da radi sve sto se od nje trazi u zapadnom svijetu, u ovom slucaju konkretno Italiji.
Izmedju nje i Pjesnika kreira se jedno ljudsko, duboko i veoma emotivno prijateljestvo, koje strada
pred pritiscima straha okoline od drugog i drugacijeg. Film je uistinu snazna prica koja se moze
reflektirati na mnogo sta u nasim zivotima i natjerati nas da razmislimo koliko se u sustini i sami
podsvjesno plasimo svega onoga sto nam nije blisko i poznato..? No, moje iznenadjenje i neka
unutarnja radost je bilo kada sam vidjela da glavni muski lik, vec pomenutog Pjesnika igra, ni
manje ni vise, nego jedan od najpriznatijih glumaca sa nasih podneblja, sa kojim sam i sama tokom
suradnje na filmu “Go West” imala priliku raditi – Rade Serbedzija!
Ulogu je majstorski prikazao, do kraja filma i sami postanemo veliki prijatelji sa Pjesnikom, u
potpunosti shvatajuci i prezivljavajuci skupa sa njima sve nedace i probleme koje im novonastalo
prijateljstvo kreira.
Nakon ovog iganog filma, u kasnim popodnevnim satima publika je imala priliku pogledati
dokumentarni film o bendu “The Journey” i prozivjeti sa njima pricu kako nikada ne bismo smjeli
prestati sanjati. Film prati odabir i potraznju za novim pjevacem navedenog benda i na uistinu
nesvakidasnji nacin kako ga nalaze na Filipinima i odluce da ga regrutuju samo na osnovu njegovih
pjesama na youtube kanalu. Za mladog Arnela Pinedu to je ostvarenje “Americkog sna”. Do tada
je na Filipinima pjevao u Tribute bendovima, izmedju ostalog i pjesme benda “The Journey” a
sada postaje njihov vodeci vokal i na najvecij turneju koju su ikada napravili po SAD-u pokorava
stare ljubitelej muzike ovog benda ali i regrutuje nove. Film zavrsava sa sjajnim velikim koncertom
organiziranim na Filipinima, gdje su svi ponosni na njegov uspjeh.
Treci film je stigao iz Velike Britanije i karte za isti su bili sedmicama unaprijed rasprodate.
Rijec je kontroverznom dokumentarcu “The Imposter” iliti “Uljez”. Film koji je usao u uzi krug
nominirarnih dokumentaraca za Oskara. Izuzetna fotografija, potpuno drugaciji pristup. Jeziva
prica. Djecak je sa svojim 12 godina nestao u Teksasu, nadjem je nakon 4 godine u Spaniji. Tokom
radnje filma shvatamo da je taj “nadjeni djecak” ustvari kadljivac identiteta. Ali je fascinantan nacin
na koji je porodica prihvatila tu iluzornu stvarnost kao i perspektiva iz koje navedeni kradljivac
prica. Na kraju filma publika je sokirana i nije sigurna da li da zali ili osudjuje porodicu, da li njega
da mrzi i plasi ga se ili da mu priza izuzetnu moc snalazenja. Licno nisam sigurna sta je tacno
poruka filma i koliko je uopce mudra, ali priznajem da je film obradio izuzetno delikatnu situaciju
na nista manje delikatan nacin i da svakako bilo ko ko je bio prisutan u dvorani na projekciji nece
tako lako davati svoje povjerenje bilo kome vise.
Film koji pogledah u nedeljno jutro je svakako moj favorit. Rijec je o Indijskom filmu “Dolina
svetaca” sa prekrasnom fotografijom i perspektivana jedne od svjetskih politicki najzamrsenijih
ali ujedno i naljpesih podrucja – Kasmir, njegov veci Indijski dio. Film govori o zastiti okolisa,

opasnosti koja prijeti odumiranju jezera Dal, ali mnogo dublje odlazi u osnovne medjuljudske
nade, potrebe, snove, odnose.. Jedna prekrasna licna prica o zivotnim dilemama mladog Gulzara,
strahotama i ljepotama zivota u takvom okruzenju. Toplo bih preporucila svima da pogledaju ovaj
film. Ja sam unatoc nemirima, nesigurnoj situaciji, zrtvama i krizi pozeljela da svakako posjetim taj
dio svijeta, i uzivo osjetim svu ljepotu krajolika koji pruza kao i dobrodusnost zitelja, koji svedeni
na minimum zivota uspjevaju da ponude maksimum duha...

25.02.2013.

New York, New York

Najveća godišnja konferencija Američkog Udruženja Umjetničkih Koledža. 101 po redu. Centar NY, mnoštvo potpuno različitih predavanja, promocija knjiga izlozbi. Za nekoga poput mene, raj na zemlji.

U namjeri da proširim mrežu poslovnih, umjetničkih kontakata i obavim par sastanaka vezanih za Profesionalnu Afilijaciju krajem programa čiji sam dio, spakovala sam mali kofer i preko cijele Amerike odletjela za milion puta opjevani i opisani New York. Iako su mi svi koji poznaju moju znatiželju i “višak energije” govorili da je to grad koji će se meni sigurno dopasti, ja dolazeći iz svijeta PR-a imam priličnu dozu skepticizma prema izreklamiranim, pretjerano hvaljenim mjestima, stvarima, ljudima...

Preko dana sam punila glavu i notes zabilješkama s predavanja, a poslije podne sam osluškivala i upoznavala grad. Sa vama ću podijeliti utiske dnevnih i noćnih putovanja.

Konferencija je uistinu bila impozantna, obuhvatala je mnogobrojna paralelna predavanja od ranog jutra pa sve do kasnog poslijepodneva. Trajala je 4 dana. Lično sam probrala što me najviše zaintrigiralo i između ostalih na predavanju zvanom “Destrukcija kulturnog naslijeđa u Evropskim zemljama u tranziciji” provukla pitanje Sarajevske Hagade i sramote odbijanja izlaganja iste u jednog od najpoznatijih svjetskih muzeja, njujorškom Metropolitenu. Predavačima je bilo jasno o kakvim se tu neprobojnim zidovima naše birokratije i ignorancije radi. Između ostalog govorilo se i o Turskom, Ruskom, Makedonskom naslijeđu.  Rozmeri Basic sa Univerziteta iz Oklahome je imala prezentaciju umjetničkih apsurda na Balkanu nastalih pod različitim nacionalistickim strujanjima poslije ratnog perioda. Tu se govorilo o statui Brus Lija u Mostaru, parku Wine tu-a na Plitivicama, besmislenoj novoj gradnji “starog” Skoplja i sl.

Dosta predavanja se bavilo ženskim pitanjima u umjetnosti, poput: “Preispitivanje feminizma u Latinskoj Americi”, “Rani feministički umjetnički performansi unutar suvremene prakse” i sl.

Ja sam u ime toga Valentinovo proslavila iskoristivši jedinstvenu mogućnost da pogledam “Vaginine monologe” u srcu Menhetna. Činjenice koje su tokom predstave navedene o broju silovanih zena u SAD-u tokom jedne godine su šokantne. Predstava je bila rasprodata i dosta ljudi je, bar u NY, došlo sa željom da reaguje na neki način i da doprinos.

New York sam po sebi je definitivno grad koji posjeduje nevjerovatnu karizmu i izuzetno snažan karakter. Šetajući u pauzama pločnicima 5. i 6. avenije nisam se mogla otrgnuti od osjećaja da su zvukovi NY zvukovi širine, slobode, ništa manje i mirisi. Mnoštvo kultura, jezika, životnih zvukova, različitosti koje se prepliću i pri tome mu daju jednu sasvim novu dimenziju su definitivno dobitna kombinacija za ovaj grad.

Ono što sam svakako tokom svog boravka, više od pola godine u SAD-u, shvatila je da Amerikanci/ke, bez obzira da li žive u malom ili velikom gradu, izuzetno cijene kulturu i da je to jednostavno nešto što je dio njihovog bitisanja, odrastanja, života.

To je definitivno dio našeg društva na kojem moramo još puno da radimo i kultivišemo pogotovo sa - najmlađim generacijama.


Noviji postovi | Stariji postovi

Tišina
<< 01/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


prijatelji tišine

blogogogogovci

moji linkovi

pretraži blog

dizajn by

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
506691

Powered by Blogger.ba