Tišina

Provukla se kroz gužvu naizgled lako (kao da se priseća polke?) gaseći cipelicama neke zamišljene pikavce na podnom mozaiku, ali ja sam znao kako joj teško pada tih par koraka ka meni...

30.09.2013.

Hoces li se ti potpisati na popi(sh)u?

Zadnjih mjeseci zivim izmedju  Evrope i Amerike. Ni ovdje ni tamo... svuda pomalo...

Kao umjetnica razmisljam mnogo o identitetu....licnom ne kolektivnom...previse vjerujem u cinjenicu da smo svi originalno kreirana bica da bih se identifikovala sa bilo kojom masom... tu sam, sa iskustvom, godinama,  postala vrlo pragmaticna..odnosno emocije ne shvatam olako i ne dam se kupiti sa jeftinim podilazenjjima ili prijetnjama..

Uglavnom nacionalnost , narodnost.... zanima me kako neko moze biti kozmopolit iskreno i nacionalista istovremeno...istovremno zaboravljajuci da je prilagodljivost i hipokrizija glavna odlika savremenog drustva... Te dvije stvari su, meni licno, nespojive, jednako kao sto pokusavam Amerima objasniti da Demokratija kako se predstavlja i Kapitalizam tesko bas da mogu ici u paru a da nije dvolicno?

 

Uglavnom, Bosnjak, Srbin, Hrvat... Dejtonski sporazum.... Sejdic, Finci, Vehabije, referendum.. ma svega pred prvi popis stanovnista otkako nismo dio Juge... pravi bosanski lonac... da li je ukusan ostavicu gurmanima da procjene..

 

Evo, opet  da kazem, osjecam se Bosankom... iz prostog razloga, rodjena odrasla, formirala se na podrucju BIH. Vise vjerujem u genetiku nego u historijska prepucavanja korumpiranih klanova Balkana..

Tu rodjena i takav mi pasos...  E sad.... ne zanima me ko ce mi vecu patetiku, huskacki fasizam ili viktimizaciju prodati... zanima  me ko barata bilo kakvom logikom... realnoscu...najvise ekomomijom, prosperitetom... Zar je zaista bitnije koje boje je zastava koje nacije, ko se kako zove nego ko ce pokusati reducirati nezaposlenost, korpuciju...?

Takvog nema...na vidiku... ali ne mogu  lagati sebe... i pristati da budem dio bilo cega,...

Ali...sloboda izbora ne bi smjela biti upitna..stoga cu uvijek braniti pravo bilo koga da se osjeca... Eskimom..Srbinom, Hrvatom, Bbosnjakom...Vanzemaljcem...

Ako zaista u to vjeruje i sa tim se identifikuje...

No, ukoliko ja, stoga sto sam iskrena prema sebi, pa ne dopustam da me se strpa u odredjene koseve..imam manje prava nego li Srbi, Bosnjaci, Hrvati...bicu glasna.. vikacu ...vristati....jer je to u tzv „demokratskoj“ BIH jedino pravo koje mi (pre)ostaje...

25.09.2013.

All that Art....

Alma Telibecirevic, born in Sarajevo, Bosnia and Herzegovina, studied painting and education at the Classical Academy of Fine Arts in Sarajevo, has exhibited in Bosnia, Austria and the United States. Lives, creates and loves in two continents.

As said:

 

Like art, playing ball begins with a solitary act, by taking a ball in one’s hand and throwing it. Like art, a ball travels from its starting point and travels towards the social, the realm of nature and man. One can never repeat a throw exactly, for the spherical shape of a ball does not allow us to keep it under control.

 A.B.Oliva

Telibecirevic’s work has something to do with the truth. In order to be around and about the truth one must have some sort of criteria. Miss Telibecirevic is a painter. I would say that her form of painting is an internal search, while her work is a search for the external. Here, internal search would refer to the states and the process of the world of painting and painting as art, while an external criterion (non-painting media) is the text. This concerns the question of the picture and references, in other words, finding a way for establishing references. Painting is a reference to an artist’s work, while her new opus gives a new visual discourse for painting, i.e. reference.

One more time, her exhibit features pieces of art through different mediums: acrylic and sand, while inspiration has been drown from Rumi’s poetry. I believe that it is necessary to reflect upon Rumi because it is one of the most widely read poets in America and is seen as a new philosophical force. He deals with human condition, personal growth and development in a very clear and direct fashion. The world of Rumi is neither exclusively the world of a Sufi, nor the world of a Hindu; neither a Jew, nor a Christian; it is rather a state of an evolved human who is not bound by cultural limitations.

Equally, trodden paths do not bind Telibecirevic’s work. She creates by playing with artistic materials in tune with the notion of freedom and affinity without prejudices. At first glance, Telibecirevic’s work can be divided into couple of periods: “Symbols painted by sand vol. 1”, “Symbols painted by sand vol. 2” and "What are the colors of Rumi's poems?". Every opus appears as a deconstruction of the one that preceded it. Each individual work, at the level of visual presentation, can be intentional (Dervish, Elephants, Red Sunset, Abstraction, Birds, Tree and so forth) but it is always extensional in relation to painting and art.

This expression of art is not just the achievement of a relation as it is seen in the ‘traditional’ form of art; it is rather a correspondence between the artwork and the world of art among other worlds of culture. By successfully keeping track of the contemporary developments in fine arts, Miss Telibecirevic offers another intriguing means of presentation while gives us an opportunity to look at the objects on the paintings and to interpret them infinitely .                           

Dragana Kantarevic, anthropologist Belgrade, Serbia

25.09.2013.

Izlozba u Arizoni...

Postovani,

pozivamo Vas na drugu samostalnu izlozbu akademske slikarice Alma Telibecirevic u Sjedinjenim Americkim Drzavama.

Izlozba pod nazivom "Koje su boje Rumijevih stihova?" bice otvorena 28. 09. u 19h 00 u Scottsdale-u, Arizona.

Rijec je o 10 slika koje su radjene akrilik bojama i pijeskom iz Arizone. Svaka slika je kreirana pod uticajem odredjenim stihova velikog perzijskog pjesnika Jalal al-Din Rumi-ja.

Pored izlozbe slika bice uprilicen I mini koncert talentiranog muzicara iz Arizone Jason Gerard-a. (http://www.jasongerardo.com/).

 

“Slikarstvo je referenca za rad umjetnika, I novi opus gđice. Telibecirevic otvara jedan novi diksurs unutar slikarstva. Isto tako, njen rad ne prati uobi;ajene tokove slikarstva. Ona stvara igrajuci se materijalima prema slobodi I licnim afinitetima. Bez ikakvih predrasuda. Ovakav izraz umjetnosti ne predstavlja uobicajeno kreiranje relacija koje mozemo pronaci unutar “tradicionalnih” umjetnickih radova, prije bih rekla da je to korespodencija izmedju umjetnickog djela I svjeta umjetnosti među drugim svjetovima kulture.

Uspjesno prateci tokove razvoja savremene umjetnosti gđica. Telibecirevic nudi jedan veoma intrigantan nacin prezentacije, dok nam istovremeno daje priliku da posmatramo objekte I slike i da ih beskrajno interpretiramo.

 

Dragana Kantarevic, Antropologinja, BG 

 

 

24.07.2013.

Globe as a yard...

Traveling, traveling traveling...


Since July 2012 till July 2013 I have changed 30 airplanes...


Reaching different destination, with different motivations...

Love to move, I have never been person to stay still... During this one year American experience, I gave my best to get most of it... Different friendships, road trips, as many cities of America as I could fit into my schedule. Exhibition, workshops, conferences...all of it... and still I feel I could do a way more then that...

I was always quite energetic person.. Big time extrovert... Love to go into places where the other people are not sure they would.. Love to challenge myself..

And now back in Balkan... Looking around apathy on a bigger scale... Love my Country and believe that we are full of very talented young people..They must have a chance... They must show what they can do and reach.. sometimes specially with highly corrupted and small countries... it is important to send future generation into other perspectives.. show them what are their potential and make them believe in themselves.... That is the only way to transform Country like Bosnia and Herzegovina... And that is not something which would happen overnight.. after war, years of corruption it will take a way more time... but it is important to make first steps...

then we know we are moving into some directions..


I feel like all Globe is my yard.. want to dig into myself as much as I can, to transform all what is possible during my life time and to challenge... And no matter in which part of the Globe I will be ending , being created and grown in Bosnia and Herzegovina I will always be working in the favor of that place... that is not question of choice...that is must...


I love life, and believe in it... Love people and know that they can transform a world by transforming their views...

11.06.2013.

Love....

“The more you expect from life, the more your expectations will be fulfilled. By laughing, you do not use up your laughter, but increase your store of it. The more you love, the more you will be loved. The more you give, the more you will receive. Life proves that truth every hour, every day. And life continues to surprise.”
Dean Koontz, Life Expectancy

10.06.2013.

The James Gallery i drugo...

Nakon silnih putesestvija tokom protekle, prilicno intenzivne godine (u kojoj sam obisla vise od pola SAD) posluzila me sreca pa sam dobila priliku da zadnjih 6 sedmica svog bitisanja na ovom podneblju, zivimu radim, ni manje ni vise nego u glavnom gradu cijeloga svijeta – New York-u.

Posao Eksperta za Odnose sa javnostima pomazem i obavljam u najboljem mogucem okruzenju za moj profesionalni backgroud, u PR/xxxing sluzbi The James Gallery koja je inace samo jedna mali djelic velikog organizacije Centra za Humanosti- CUNY Univerziteta u New York-u.

Dobila sam jedinstvenu priliku da zaronim u njihovu izuzetno bogatu arhivu i proputujem kroz sve aktivnosti i incijative koje su organizirali tokom protekle 2 godine.

Centar se bavi angaziranom i konceptualnom umjetnosti, dizuci cjelokupni koncept na visi nivo, gdje mu u sustini i jeste mjesto.

Suradjujuci direktno sa osobama koje duboko vjeruju u ono sto rade, i sama sam insprisana da pored samog proefsionalnog pristupa promociji , dublje zaronim u vlastita umjetnicka preispitivanja i pronalazenja.

Isti su izmedju ostalog tek prije koji mjesec u srcu New Yorka ugostili nasu umjetnicu Maju Bajevic sa sjajnom izlozbom “To be continued” koja se bavi izuzetno dubokim preispitivanjem identiteta kroz konceptualnu umjetnost.

“Posao” mi je smjesten u srcu Manhattan-a, preko puta cuvenog Empire State budilinga, a “zivot” mi je smjesten u Queens/Elmhurst djelu, veoma blizu glavno bulevara ovoga djela NY.

Grad zaista jeste glavni grad svijeta, ovdje nije bas jednostavno cuti engleski jezik bez odredjenog akcenta, koji doslovno moze biti iz bilo kojeg dijela svijeta. Ovdje je svako jednak, svoj i drugaciji i niko nikome ne smeta.

Grad je prepun zivota, dogadjaja, razlicitosti, boja, zivota...

Ovdje je potrebno doci ponekad kako bismo udahnuli cistu esenciju zivota i svega sto isti predstavlja.

Mogla bih danima pisati o New York-u, o tome kako je potpuno moguce izaci sam u grad i smao hodajuci i osluskujuci grad upoznati fenomalne pojedince sa kojima biste mogli provesti mozda jedan od najboljih dana u zivotu a da vam pri tome niti jednog trenutka ne bi bilo bitna boja koze, vjera, nacija pa cak i ime doticne osobe.

Volim New York definitivno i sasvim sigurno cu mu se vratiti s vremena na vrijeme...




05.05.2013.

Life, love and other...

So.. another phase of life behind...something new and excited in front... a lot of emotions, experience, expectations, achievement all together in me...During this year I have changed.. a lot... probably not at the first sight..only for those which dare to dig into personality...
I have never been person which fit into any kind of frame..I always was trying, testing, daring more... My life is much more then many ot the other ones..but still... I have discovered new horizons... no matter if we are talking about professional or personal discovering... professional for a long time already, living in Bosnia I have learned that nothing is impossible and that there is no job that I can't deal with... but personally... I went deeper, much deeper inside my self and put some additional life into the darkness of undiscovered soul rooms... Emotions could be tricky, but if you don't make compromise with yourself they are amazing.... strong, powerful, honest... you become yourself in pure naked way...and you realize how, at same time that is vulnerable but also powerfully... and when you dare to fell like that nothing becomes everything..
Love have many faces...best one is when u trust her and let her to overwhelm you...
It is risky because reciprocally it hurt as much as you love...
but no matter what will be or not be born out of it..I can totally say it...
It is worth ..every minute of it...

17.04.2013.

Life...

Life..? So complicated...and so simple...so amazing and so scary...so everything... I love life... I really do, with all its components... It is like a crazy and long drive...full of different challenges and experiences...fears and doubts...happiness and sadness...
All spices that they exist..sometimes it is not easy to digest all of them...but... that is life also...
and right now I just feel happy and sad, scared and very curious at same time...
It is amazing...and for sure not boring...ever :)

13.04.2013.

USA

Soo USA year is ending in couple months.. So far have seen: Niagara Falls, Buffalo, Phoenix, Tucson, Lemon Mnt., Kitt Peak, Sedona, Grand Canyon, Flagstaff, San Diego, Los Angeles, Beverly Hills, Hollywood, Santa Monica pier, Santa Barbara, Carmel by the sea, Big Sur with elephant seals tons of them and Henry Miller Library in the forest, Sacramento, San Francisco, UC Davis, Oakland, Seattle, Las Vegas, New York City, Washington DC, Honolulu, Monument Valley Utah, Florida, Hoover Dam, Arcosanti, Montezuma, Napa Valley... :) and in front of me maybe some other Canyon in AZ and, Washington few days, and then living month and half in New York City :) well.. I could say I know USA quite a bit now...
11.04.2013.

Ludi Mart u Americi

Tokom finanlih par mjeseci boravka na specijalizaciji u SAD-u trudim se da što intenzivnije i produktivnije iskoristim svoje bitisanje ovdje. U skladu sa tim uspjela sam organizirati samostalnu izložbu svojih slika u Phoenixu koja je prošla prilično zapaženo od strane medija i stanovništva Phoenixa. No, ono što je bitnije uspijela sam tokom protkelog mjeseca da sudjelujem na tri izuzetno zanimljive radionice i konferencije.

Prva je bila u Kaliforniji, tačnije u malom studentskom gradiću, UC Davisu i konkretno se ticala Inovacija i Projekata. Trodnevna radionica je uključivala mnogobrojne govornike, učesnike iz mnogobrojnih zemalja svijeta i ono što se mene dojmilo konferencija je bila prilično interaktivna. Naime, svako od učesnika je imao priliku da prezentira ličnu ideju i projekat i uz “speed-dating” susrete sa potencijalnim klijentima i investitorima sakupi izuzetno korisne i vrijedne reakcije i savjete, te eventualne suradnike za navedene projekte. Lično sam postavila, skupa sa kolegama, jednu ideju za koju se pokazalo da bi se eventualno mogla i implementirati, a pored toga sam naučila da odredjene segmente kada su u pitanju inovacije sagledam iz potpuno različitih perspektiva i dobijem širu sliku cijelokupnog pristupa istim.

Boravak u ovoj prekrasnoj federalnoj državi sam iskoristila i da posjetim dolinu Napa poznatu po vrhunskim vinogradima i lično proučim na koji način uspjevaju manja lokalna poduzetnistva unutar SAD-a. Organizatori su nas vodili i da posjetimo Sacramento i San Francisco što je svakako doprinijelo dodatnoj kvaliteti same radionice.

Slijedeća konferencija je bila organizirana u glavnom gradu federalne drzave Djordjije- Atanti na Emory Univerzitetu i ticala se Globalnog razvoja i ljudskih prava. Tokom boravka u Atlanti imali smo priliku ući unutar srca CNNa, posjetiti Carter Centar kao i muzej i rodnu kuću Martin Luther Kinga Jr. Zadnji dan boravka, pred sam let nazad, sam naprosto morala iskoristiti jedinstvenu priliku pa posjetiti veliku retrospektivnu izložbu - "Frida & Diego, strast, politika & slikarstvo."

Atlata je grad u kojem na svakom koraku možeš osjetiti, dotaći cijelokupnu istoriju vezanu za gradjanska prava, borbu protiv rasizma.. “ Ja imam san” je čuveni govor M.L.Kinga koji se čini uklesan u svaki kamen i trotoar ovoga grada. Konferencija je bila prilično intenzivna, nije uključivala radnice, umjesto toga dobili smo više predavanja koja su uvijek završavala izuzetno plodnim raspravama i razmjenjivanju stavova i iskustava. Organizatori iz Emory Univerziteta su nam upriličili susret i mogučnost razgovora sa jednim od najpoznatijih predsjednika SAD-a - Jimmy Carterom.

Najupečatljivija rasprava bila je o Američkom ekcepcionalizmu i na koji način i kroz koju prizmu Amerikanci posmatraju sebe i druge narode. Samokriticizam je, barem kod Akademske zajednice unutar SAD-a, prilično razvijen, što je svakako nešto što ne bi smetalo da se i kod nas pokuša njegovati i poboljšati.

Boravak u Atlanti sam iskoristila da obidjem jedan od najznačanijih Akvarijuma na svijetu i provedem par sati sa svakako iskrenijim bićima od ljudi- životinjama. Američki muzeji su uglavnom interaktivni itekako prilagodjenim svim uzrastima posjetitetlja i pružaju sve mogućnosti djeci da se educiraju kroz igru. Nešto poput stvari koje mi pokušavamo kreirati i uspostaviti na Kids Festivalu kroz interaktivne radionice.

Po povratku u Phoenix imala sam čast i priliku prisustvovati Konferenciji  “Žene kao lideri” sa sjajnim temama i govornicama.

Jedna od glavnih gošći je bila i dobitnica Pulitzera Sheryl WuDunn autorica knjige “Half The Sky” - koja se bavila temom- kako pretvarati opersiju u produktivne mogućnosti za žene širom svijeta. Kroz inspiriativne priče žena, iz različitih dijelova planete Zemlje, navedena autorica je podjelila njen stav da najbolji način suočavanja sa globalnim siromaštvom leži upravo u mogučnosti iskorištavanja punog potencijala žena širom svijeta.

Ostala predavanja su takodje bila posvećena ženskim pravima mogućnostima, potencijalima.

Govor Amire Birger me se je prilično dojmio jer je govorila o ličnom iskustvu žrtve seksualnog nasilja tokom svog odrastanja i načinu na koji je, kroz otvaranje i educiranje sebe i drugih žena, isto prevazisla. Amira je danas supruga i majka troje djece i posvetila je život podizanju svjesti o seksualnom iskorištavanju žena širom svijeta. Konferenciju je zatvorila prezentacija projekta “Esperanze Dance Project: Performing Hope”, ples i umjetnost kao terapija. Svakako medij koji je izuzetno moćan ukoliko se koristi i u svrhu prevazilaženja trauma i nešto što bismo mi kao društvo trebali više razvijati i prestati podjcjenjivati moć umjetnosti i njene komunikacije sa našim unutarnjim svjetovima. Kreativnost kao poticaj ličnog razvoja je svakako alatka koja bi bila korisna našem društvu.

 

Više o organizatorima konferencije : http://womanashero.weebly.com/about.html

08.04.2013.

2013 ASU Human Rights Film Festival

Living in Phoenix and traveling around, and being part of ASU I am trying to get all the best happenings which are organized at this enormous University. By case I had opportunity to meet organizing committee of this year 3rd edition of Human Right Film Festival at ASU. This group of happy, intelligent, divers people is creating something very important for Arizona and launching and touching some extremely important issues for USA but also for the World…

During this three days 5th , 6th and 7th of April at University Tempe I had possibility to see couple of really amazing films, all created by very brave and active film makers.

Saturday was related to Israel and Palestine: justice and human rights? , with some very good insights, and some of the audience got completely new perspective at the whole situation. One of the highlights was film created by co-direction of Israel and Palestinian directors.(Emad Burnat & Guy Davidi).. Academy Award-Nominated 5 Broken Cameras (http://www.kinolorber.com/5brokencameras) .

Interesting story is also that Palestinian director was kept for awhile at the custom on the Airport while he was coming for the L.A. Ceremony, and border patrol had 10000 questions for him.

I guess they haven’t believe that Palestinian film director is actually having award nominated film…

We were honored also to have direct Skype talk with France, and film producer Serge Gordey, who was awake a 3 30 AM just to give us opportunity to discuss film from the first hand…

What I love is how film is showing that united Israeli and Palestinians are standing and protesting for justice and human rights equal for both side…

It is very hard and delicate topic as much as situation. And for sure it will take years and years to find a solution. Generations are born under war time and they even don’t know how the peace look like.. But as organizer say- What WE can do? WE can have a voice… This is interesting site suggested by organizers and film makers http://jewishvoiceforpeace.org/,

As it is written on the web site their message would be- “Israelis and Palestinians: Two Peoples, One Future.”

 

On Sunday festival was dedicated to The Human Rights of Immigrants.

Big issue in USA, specially in Arizona. Amazing film “Two Americans” have been shown to us and we had opportunity that for a while touch this issue and talk directly with film participants after the screening, and to feel their life struggles.

The lives of Two Americans tangle when 9-year-old Katherine Figueroa watches her Mexican parents arrested by Sheriff Joseph Arpaio on the local news.

It is very important to see USA from different perspective and behind the curtain. Also is extremely important create this kind of art and talk as loud as possible about violation of human rights.

Whatever I watch in my head, I do for sure, reflect on my life experiences and life back in Bosnia.

Violation of Human Rights is something what is happening on a daily basis there, and I definitely believe that our duty as citizens, artists, activists is to raise those issues, questions and try to make impact.

Tag line for mentioned film from film makers is: “A daring take on the Nation’s most recognized lawman and his impact on an entire community” .

 

Biggest message for me from this edition of festival is for sure- Dare to speak up! It is our duty!

Once more congratulation to all organizers, and hopefully they will also find a link to maybe collaborate with Sarajevo festival about Human Rights “Pravo ljudski” in future editions http://www.pravoljudski.org/index.php?lang=en&Itemid=197

06.04.2013.

Sedona Film Festival...

Sticajem okolnosti nakon uzbudljivog putovanja na Istocnu Obalu i priprema za prvu samostalnu
izlozbu u Americi, pruzila mi se prilika da sa mentoricom Liz Smith, i kolegicom Fatimom
Talib iz Pakistana, otputujem par dana na Sedona Film Festival, prekrasni, zivopisni gradic ne
pretjerano daleko od Grand Canyona. Zahvaljujuci velikodusnosti magazina „Sedona Montly“ http:/
/www.sedonamonthly.com/ bile smo pocescene VIP akreditacijama.
Sedona je poznata po čuvenim formacijama crvenih stijena koje okružuju grad. Sedonu još nazivaju
Red Rock Country.
Filmski festival je internacionalnog karaktera, pruzajuci prilicnu podrsku nezavisnim filmskim
produkcijama iz cijeog svijeta. Traje od 23. Februara pa sve do 3. Marta 2013 godine, a tokom svog
19 izdanja namjeravaju prikazati 160 filmova iz cijelog svijeta.
Festival se prikazuje na tri lokacije u Sedoni, a program cine kako igrani tako i dokumentarni,
animirani, studentski filmovi.
Licno sam imala priliku tokom proteklog vikenda pogledati cetiri sjajna i potpuno razlicita
filmska ostvarenja. Prvi film koji pogledaj je film”Shun Li i Pjesnik” Italijanska produkcija,
radnja smjestena u Italiji. ShungLi zaista sjajno tumaci mlada Zhao Tao. Predstavljajuci sliku
jake majcinske figure koja u potrazi za boljim zivotom za sebe i svog sina, kojeg ostavlja u
Kini odlazi da radi sve sto se od nje trazi u zapadnom svijetu, u ovom slucaju konkretno Italiji.
Izmedju nje i Pjesnika kreira se jedno ljudsko, duboko i veoma emotivno prijateljestvo, koje strada
pred pritiscima straha okoline od drugog i drugacijeg. Film je uistinu snazna prica koja se moze
reflektirati na mnogo sta u nasim zivotima i natjerati nas da razmislimo koliko se u sustini i sami
podsvjesno plasimo svega onoga sto nam nije blisko i poznato..? No, moje iznenadjenje i neka
unutarnja radost je bilo kada sam vidjela da glavni muski lik, vec pomenutog Pjesnika igra, ni
manje ni vise, nego jedan od najpriznatijih glumaca sa nasih podneblja, sa kojim sam i sama tokom
suradnje na filmu “Go West” imala priliku raditi – Rade Serbedzija!
Ulogu je majstorski prikazao, do kraja filma i sami postanemo veliki prijatelji sa Pjesnikom, u
potpunosti shvatajuci i prezivljavajuci skupa sa njima sve nedace i probleme koje im novonastalo
prijateljstvo kreira.
Nakon ovog iganog filma, u kasnim popodnevnim satima publika je imala priliku pogledati
dokumentarni film o bendu “The Journey” i prozivjeti sa njima pricu kako nikada ne bismo smjeli
prestati sanjati. Film prati odabir i potraznju za novim pjevacem navedenog benda i na uistinu
nesvakidasnji nacin kako ga nalaze na Filipinima i odluce da ga regrutuju samo na osnovu njegovih
pjesama na youtube kanalu. Za mladog Arnela Pinedu to je ostvarenje “Americkog sna”. Do tada
je na Filipinima pjevao u Tribute bendovima, izmedju ostalog i pjesme benda “The Journey” a
sada postaje njihov vodeci vokal i na najvecij turneju koju su ikada napravili po SAD-u pokorava
stare ljubitelej muzike ovog benda ali i regrutuje nove. Film zavrsava sa sjajnim velikim koncertom
organiziranim na Filipinima, gdje su svi ponosni na njegov uspjeh.
Treci film je stigao iz Velike Britanije i karte za isti su bili sedmicama unaprijed rasprodate.
Rijec je kontroverznom dokumentarcu “The Imposter” iliti “Uljez”. Film koji je usao u uzi krug
nominirarnih dokumentaraca za Oskara. Izuzetna fotografija, potpuno drugaciji pristup. Jeziva
prica. Djecak je sa svojim 12 godina nestao u Teksasu, nadjem je nakon 4 godine u Spaniji. Tokom
radnje filma shvatamo da je taj “nadjeni djecak” ustvari kadljivac identiteta. Ali je fascinantan nacin
na koji je porodica prihvatila tu iluzornu stvarnost kao i perspektiva iz koje navedeni kradljivac
prica. Na kraju filma publika je sokirana i nije sigurna da li da zali ili osudjuje porodicu, da li njega
da mrzi i plasi ga se ili da mu priza izuzetnu moc snalazenja. Licno nisam sigurna sta je tacno
poruka filma i koliko je uopce mudra, ali priznajem da je film obradio izuzetno delikatnu situaciju
na nista manje delikatan nacin i da svakako bilo ko ko je bio prisutan u dvorani na projekciji nece
tako lako davati svoje povjerenje bilo kome vise.
Film koji pogledah u nedeljno jutro je svakako moj favorit. Rijec je o Indijskom filmu “Dolina
svetaca” sa prekrasnom fotografijom i perspektivana jedne od svjetskih politicki najzamrsenijih
ali ujedno i naljpesih podrucja – Kasmir, njegov veci Indijski dio. Film govori o zastiti okolisa,

opasnosti koja prijeti odumiranju jezera Dal, ali mnogo dublje odlazi u osnovne medjuljudske
nade, potrebe, snove, odnose.. Jedna prekrasna licna prica o zivotnim dilemama mladog Gulzara,
strahotama i ljepotama zivota u takvom okruzenju. Toplo bih preporucila svima da pogledaju ovaj
film. Ja sam unatoc nemirima, nesigurnoj situaciji, zrtvama i krizi pozeljela da svakako posjetim taj
dio svijeta, i uzivo osjetim svu ljepotu krajolika koji pruza kao i dobrodusnost zitelja, koji svedeni
na minimum zivota uspjevaju da ponude maksimum duha...

25.02.2013.

New York, New York

Najveća godišnja konferencija Američkog Udruženja Umjetničkih Koledža. 101 po redu. Centar NY, mnoštvo potpuno različitih predavanja, promocija knjiga izlozbi. Za nekoga poput mene, raj na zemlji.

U namjeri da proširim mrežu poslovnih, umjetničkih kontakata i obavim par sastanaka vezanih za Profesionalnu Afilijaciju krajem programa čiji sam dio, spakovala sam mali kofer i preko cijele Amerike odletjela za milion puta opjevani i opisani New York. Iako su mi svi koji poznaju moju znatiželju i “višak energije” govorili da je to grad koji će se meni sigurno dopasti, ja dolazeći iz svijeta PR-a imam priličnu dozu skepticizma prema izreklamiranim, pretjerano hvaljenim mjestima, stvarima, ljudima...

Preko dana sam punila glavu i notes zabilješkama s predavanja, a poslije podne sam osluškivala i upoznavala grad. Sa vama ću podijeliti utiske dnevnih i noćnih putovanja.

Konferencija je uistinu bila impozantna, obuhvatala je mnogobrojna paralelna predavanja od ranog jutra pa sve do kasnog poslijepodneva. Trajala je 4 dana. Lično sam probrala što me najviše zaintrigiralo i između ostalih na predavanju zvanom “Destrukcija kulturnog naslijeđa u Evropskim zemljama u tranziciji” provukla pitanje Sarajevske Hagade i sramote odbijanja izlaganja iste u jednog od najpoznatijih svjetskih muzeja, njujorškom Metropolitenu. Predavačima je bilo jasno o kakvim se tu neprobojnim zidovima naše birokratije i ignorancije radi. Između ostalog govorilo se i o Turskom, Ruskom, Makedonskom naslijeđu.  Rozmeri Basic sa Univerziteta iz Oklahome je imala prezentaciju umjetničkih apsurda na Balkanu nastalih pod različitim nacionalistickim strujanjima poslije ratnog perioda. Tu se govorilo o statui Brus Lija u Mostaru, parku Wine tu-a na Plitivicama, besmislenoj novoj gradnji “starog” Skoplja i sl.

Dosta predavanja se bavilo ženskim pitanjima u umjetnosti, poput: “Preispitivanje feminizma u Latinskoj Americi”, “Rani feministički umjetnički performansi unutar suvremene prakse” i sl.

Ja sam u ime toga Valentinovo proslavila iskoristivši jedinstvenu mogućnost da pogledam “Vaginine monologe” u srcu Menhetna. Činjenice koje su tokom predstave navedene o broju silovanih zena u SAD-u tokom jedne godine su šokantne. Predstava je bila rasprodata i dosta ljudi je, bar u NY, došlo sa željom da reaguje na neki način i da doprinos.

New York sam po sebi je definitivno grad koji posjeduje nevjerovatnu karizmu i izuzetno snažan karakter. Šetajući u pauzama pločnicima 5. i 6. avenije nisam se mogla otrgnuti od osjećaja da su zvukovi NY zvukovi širine, slobode, ništa manje i mirisi. Mnoštvo kultura, jezika, životnih zvukova, različitosti koje se prepliću i pri tome mu daju jednu sasvim novu dimenziju su definitivno dobitna kombinacija za ovaj grad.

Ono što sam svakako tokom svog boravka, više od pola godine u SAD-u, shvatila je da Amerikanci/ke, bez obzira da li žive u malom ili velikom gradu, izuzetno cijene kulturu i da je to jednostavno nešto što je dio njihovog bitisanja, odrastanja, života.

To je definitivno dio našeg društva na kojem moramo još puno da radimo i kultivišemo pogotovo sa - najmlađim generacijama.

05.02.2013.

LIfe...

“Art is the lie that enables us to realize the truth.”


Picasso

03.02.2013.

Art

The purpose of art is washing the dust of daily life off our souls.
Pablo Picasso
03.02.2013.

Kroz objektiv- Ljudska prava sa Hubert H. Humphrey stipendistima

Sinoć je u prepunoj dvorani Changemaker prostorija u sklopu Walter Cronkite škole za žurnalizam i komunikacije održana javna rasprava na temu Ljudskih prava u različitim djelovima svijeta kroz perspektive Hubert H. Humphrey stipendista.

Prisutnima su se obratili moje kolege/ice iz Pakistana- Fatima Talib i iz Egipta Kareem Awadallah.

Ja sam se dotakla našeg dijela svijeta, post ratnih dešavanja, troglavog predsjedništva, presude Sejdić-Finci, LGBT populacije koja nema nikakva prava u realnom zivotu na području BIH. A govorila sam i o svojim pravima s obzirom da se lično ne svrstavam niti u jedan u tri konstitutivna naroda.

Nakon presjeka dešavanja iz Pakistana, koje je na sjajan i jasan način prezentirala hrabra mlada žena i moja kolegica Fatima Talib, svi naši problemi djelovali su mi minorni. No nikako zanemarljivi. Mladi/e američki/e studenti/ice žurnalistike su itekako zainteresirani da nauče nešto više o drugim zemljama i ovakvi okrugli stolovi su veoma bitni za razbijanje predrasuda, educiranja i svakako zbog razgovora kojih smo se dotakli na kraju. Možda upravo uz pomoć ovih sitnih koraka možemo pomjeriti nešto unutar trenutne situacije.  Činjenica je da je BiH nezanimljiva otkako je rat prestao i medije ne zanimaju naša kršenja ljudskih prava, jer vjerovatno nije dovoljno šokatntno za njih, nema krvi, izbjeglica i slično. Pokušala sam im objasniti kako se stanje nakon rata moze smatrati stanjem hladnog rata, jer se ljudi “sistematski ubijaju u pojam”. Apatija je postala opće stanje društva i većina mladih sanja o danu kada će dobiti priliku da ostvari životne ciljeve izvan granica BiH.

U odnosu na prava žena u Pakistanu koja gotovo da i ne postoje, u BiH žene ipak imaju prostora i mogućnosti da nešto urade i da se bore za sebe. E sad je pitanje zašto niko ta prava ne pokušava da iskoristi; da li je zbog toga što ljudi ne reaguju, osim ako nisu pod direketnim pritiskom životnih situacija ili kada više i  nemaju drugog izbora osim da - reaguju. Zapitala sam se da li bh. društvo zaista treba dotaći doslovno životno dno da bismo počeli reagovati i mijenjati nešto.

Primjeri iz Egipta su nam dokazali da kada postoji zajednički cilj i volja, masa može da bude itekako produktivna i da učini promjene. U kom pravcu je to odvelo njih, historija će pokazati, a nešto više o tome nam je sinoć govorio i moj kolega talk-show host iz Egipta Kareem Awadalla.

Tužno je što većina sinoć prisutnih nisu znali koji je glavni grad BiH, gdje je počeo prvi Svjetski rat i  gdje su se odrzale Olimpijske igre 1984. Fokus mlađih generacija je ipak na goruće probleme, a mi to za svijet već odavno nismo. Moramo naučiti, ako zaista nismo zadovoljni, kako da sami to promijenimo.

Moram priznati da sam ponosna na moje kolege i kolegice na ovom programu i na sve ono sa čime se oni susreću i bore unutar svojih redakcija i zemalja.

28.01.2013.

7 navika uspješnih ljudi

Prije nego pređem na utiske sa navedene radionice, napraviću mali uvod svog bitisanja u Americi ovih dana. Naime, prošle godine sam, nakon aplikacije, testova, intervjua dobila stipendiju Hubert H. Humphrey za jednogodišnju specijalizaciju iz Odnosa s javnostima i Komunikacija na prestižnom univerzitetu Walter Cronkite pri Arizona State University.  

Program je namjenjen profesionalcima/kama iz cijelog svijeta koji iza sebe imaju završen Univerzitet i bar 5 godina profesionalnog iskustva u domenu u kojem se žele specijalizirati. Dakle, od 13. jula prosle godine živim, studiram, učim i podučavam, putujem, otkrivam unutar Sjedinjenih Američkih Država skupa sa kolegama iz potpuno različitih dijelova svijeta. Samim tim imam privilegiju da naučim ponešto i o tome na koji način se ovoj profesiji pristupa u Južnoj Africi, Latviji, Etopiji itd…

Za nekoga poput mene, izuzetno znatiželjnog prema svemu što je novo, drugačije, ovo je savršena godina prepuna potencijala, koji itekako namjeravam da iskoristim.

Pored časova koje pohađamo, program je ispunjen i konstantnim putovanjima na konferencije, seminare, radionice. U skladu sa svojim profesionalnim backgroundom pokušavam pokriti domene umjetnosti, menadžmenta i odnosa s javnostima.

O dosadašnjim iskustvima u Americi mogla bih napisati par stranica bloga, ali bi to vjerovatno bilo malo previše, pa ću se posvetiti trenutno, netom zavrsenoj radionici sa koje nosim izuzetne utiske.

Za razliku od konferencije na Floridi gdje se 90% predavanja odnisilo na socijalne mreze i međusobna natjecanja kako otkriti neku novu alatku koju još niko ne koristi, pa o tome pričati sat i po do dva sata. Radionica je bila izuzetno efektivna i profesionalna. AMA organizacija se u domenu menadžmenta izuzetno visoko pozicionirala kada se radi na poboljšanju kvaliteta unutar menadžmenta, kako u velikim tako i malim firmama. Njihove radonice su veoma poznate, angažuju uglavnom vrhunske stručnjake/inje i cijena participacije na istim nije nimalo zanemarljiva. Imala sam privilegiju da kao dio navedene stipendije (koju finansira inace State Department tj. finansira se od plaćanja poreza drzavi Amerikanki/aca) nisam platila participaciju za navedenu radionicu. Kao preduslov sam trebala u pismu motivacije da objasnim zašto želim biti dio toga i šta je to što ja mogu doprinijeti istoj.

Radionicu je vodio ekspert Dave Knapper, svakako mogu reći da je bio na visini zadatka. Radionica jeste bazirana na knjizi "7 navika uspješnih ljudi" ali mi nismo suhoparno čitali/e knjigu tokom radionice, već smo kroz lične primjere i trenutne prepreke unutar naših poslovnih života dobijali potpuno novi pogled na probleme i izazove u našim poslovima. Nemam o sebi toliko visoko mišljenje da bih unutar jednog posta mogla "strpati" cijelokupni proces i podjeliti sa vama u potpunosti šta sam sve naučila na radionici. No, to me ne spriječava da svakako podjelim par utisaka kao i zaključke koje smo zajedničkim radom (grupa od 7 osoba) na kraju svake od navika kreirali.

Dakle, 7 navika uspjesnih ljudi su:
1. Budite proaktivni/e ( mantra: Koristite sredstva koja već posjedujete na potpuno novi način. Uzmite život u svoje ruke.)
2. Počnite, imajući na umu kraj (Koriste ličnu viziju, korektne principe i duboki osjećaj ličnog značenja da bi završili/e zadatke i komunicirali sa drugima.)
3. Stavite prve stvari na prvo mjesto (Prioriteti idu na prvo mjesto.)
4. Mislite na zajednicku pobjedu ( Nemojte upravljati ljudima, dopustite da to oni sami urade.)
5. Prvo vi morate shvatiti da bi bili shvaćeni/e. (Naucite kako da slusate sa paznjom da biste znali dati povratnu informaciju.)
6. Koristite sinergiju (Budite sinergične/i jer znate da je cjelina veća od zbira njenih dijelova.)
7. Izoštrite pilu (Oslobodite cijelu osobu.)

Šta konkretno menadžer/ka radi? Menadžer/ka radi pet stvari:
- postavlja ciljeve
- organizuje
- komunicira i motiviše
- mjeri rezultate
- razvija ljudstvo, uključujući i sebe poprilično jasno.

Svakako bih savjetovala da pročitate knjigu. Mislim da može generalno biti korisna u pokušaju sagledavanja uobičajenih konflikata koje imamo u svakodnevnom životu, ali na sasvim nove načine. Pomaže nam da otkrijemo skrivena sredstva unutar nas samih ali i naših saradnika/ca.

 Za kraj prvog posta par citata koji su mi najduze ostali u glavi nakon zavrsene radionice:
"Ljudi ne napuštaju posao, oni napuštaju ljude sa kojima su radili".
"Paradoksalni cilj dobrog menadžera/ke je sebe učiniti zamjenjivim." - John Maxwell
"Problem je prilika za vas da činite ono što najbolje možete." - Duke Ellington

22.01.2013.

Art & America

This weekend with some great friends I have decided to “jump” again to my (so far) “favorite” state California... Actually to Los Angeles for a first time..

Recently my FB signature was that Brazilians know how to enjoy life fully, that American have high level of creativity..they really can create anything out of nothing and sell it!

And since I came, I have traveled quite...and will even more in future...

But being addicted to all kinds of art..I have visited museums, theaters, concerts, galleries etc...in Buffalo, Niagara Falls, Phoenix, Tempe, San Francisco, Sand Diego,Los Angeles, Washington DC... etc...

End...Art is so much valued in USA..all those small and big street full of great, crazy, original,different art... People live it, feel it, smell it..breathe it...

Museums... Today I was in LACMA... Just to go there sit, walk..have a coffee, listen free live jazz in garden...or to visit many free amazing exhibition... Very innovative..from elevators, which are also communicating and becoming piece of art..till sculpture garden...

And thinking sadly about Art in my Country... Museum are closing one by one.. Theater barely surviving.. Paintings...? Only for real admires...

Creativity? There is... but just from the bravest or those which know and realize that.. without art there is nothing...there is no Country at all..


Politicians should be aware of it...or at least be more clever, whatever their aim is...without art they have nothing...



Sometimes I feel so far and so close to that my Country at same time...


“The purpose of art is washing the dust of daily life off our souls.”

Pablo Picasso

10.01.2013.

On...

Ne, mi nismo mogli da se skopčamo, nikako, ali već godinama ne lupam glavu da li je krivica za to bila do rupice ili do dugmeta.....

30.11.2012.

Simone de Beauvoir


Noviji postovi | Stariji postovi