Tišina

Provukla se kroz gužvu naizgled lako (kao da se priseća polke?) gaseći cipelicama neke zamišljene pikavce na podnom mozaiku, ali ja sam znao kako joj teško pada tih par koraka ka meni...

18.05.2015.

The only way to do it...

“Travel is fatal to prejudice, bigotry, and narrow-mindedness, and many of our people need it sorely on these accounts. Broad, wholesome, charitable views of men and things cannot be acquired by vegetating in one little corner of the earth all one's lifetime.” ~ Mark Twain

29.12.2014.

What love is...?

What is love? Watched, for a second time movie "Maleficent" in one of the airplanes, on a long journey from Nairobi all the way to my birth place Sarajevo, and this movie made me think about very banal question, pretty much exploited and miss used in a various ways, which is present all the time through this movie: "Is there something called a real love"? Well... it all depends on one thing: what do we consider as a real love..? Is that a trashy, pathetic brain washing story which we get from early childhood, such as prince charming riding a white horse, solving all our problems, saving us even when we are not meant to be saved etc..? Or is it actually something completely else, much more real, concrete, and maybe scary... Real love does exist but in a completely different form then what we would think should be... Maybe love is actually: -being inpatient to share opinions and argue or discuss with someone you care for about some theater play or movie, or any other experience recently seen together... -admiration of the fire inside of the eyes of the beloved one when they talk passionately about things they love, knowing that their passion will teach you how to see world from completely new perspective... -silent support given to each other when we fight our inside wars against our fears... -being there for someone even if they are not capable to be there at the time for you, knowing that you could always count on them for the same kind of support... -discovering new places, stories, sky colors, sounds, food tastes, life conditions together with curiosity rather then fear of being far away from the personal comfort zones... -not being afraid to be open and honest even if that would be hard and challenging... -having enough trust and belief to try not to be afraid to be the worst version of yourself, when you feel you are falling apart knowing that person near you will actually appreciate your soul nakedness instead of running away from it... -knowing to appreciate some ones wenus ;) -not be scared, ashamed or afraid to say "I love you" any time you feel you want to share that feeling... -knowing how to love and appreciate some ones freedom same way you need it for yourself, without being forced to loose your strong bond and close connection... -aiming to make laugh your love whenever you can knowing that is one of the most important things you want to share together... -and yes to remind your love of spiders wearing raindrops on their heads like hats...:) and yes this all still can sound maybe pathetic, but in a real world is all but not simple, superficial or usual. But it is love... and it does exist... in completely different form than what we do expect usually.. PS. wenus 1. the skin on your elbow 2. a word use for freaking someone out by making them think youre talking about something else when you say wenus: Your wenus is huge! Wanna see my wenus? Cover up your wenus, for the love of god! My wenus is all wrinkly. My wenus can stretch really far. I have TWO wenuses!

20.05.2014.

Bosnia’s Other Calamity

Bosnia and Herzegovina is drowning. Torrential rains have unleashed roaring funnels of water and mudslides that have consumed entire villages and taken more than 30 lives, according to official Bosnian counts. Almost a million are reported displaced; many more remain at risk. The economic toll will reach into billions of dollars in a small country with a tragic history. As one Bosnian remarked, “We were already struggling, now we are sinking.” But Bosnia is drowning for another reason, too, this one no act of God. It has been eight years since a painstaking effort, started in 1995, to establish efficient, shared institutions began to steadily unravel under a fresh onslaught of nationalism, corruption, cronyism and international neglect — a stagnation that seeped slowly but overwhelmingly into Bosnia’s political, economic and even spiritual life. Even before the torrents began, few Bosnians, whether Serbs, Croats or Bosniaks (Bosnian Muslims), saw much future for their country. Many young people simply hope to leave. Indeed, the abysmal response by Bosnia’s leaders and institutions to the current crisis reflects the country’s pervasive dysfunction. Layers of unnecessary bureaucracy and cumbersome decision-making mechanisms, nominally intended to respect group sensitivities, have been exploited by self-serving politicians who pander to ethnic fears, dispense patronage and fund party coffers, while avoiding accountability. In the wake of the flooding, Bosnians have used social media to lash out at government ineptitude — for example, a decision by public television stations to broadcast Turkish soap operas instead of emergency information. Furious flood victims say bureaucrats and officials at all levels of government have ignored their cries for help. Neighboring Croatia, Slovenia, Macedonia and Montenegro have been far quicker to offer flood relief to both Bosnia and Serbia, and do so without considering recipients’ ethnic backgrounds. Likewise, the cataclysmic flooding has forced many Bosnians out of their ethnic isolation to help one another, rekindling a long-missing sense of solidarity across ethnic lines. One might have hoped that the politicians of the country’s two ethnically divided regional units would have put aside their polarizing tactics now. Alas, the flood has become another way to score political points for elections next October. The divisive Bosnian Serb leader Milorad Dodik used an emergency meeting with Serbia’s prime minister, Aleksandar Vucic, to restate his disdain for any policies emanating from Sarajevo, Bosnia’s capital, which in his estimation serves only Bosniak interests. Among Bosniak politicians, the federal premier, Nermin Niksic, and the recently dismissed state minister of security, Fahrudin Radoncic, have focused on trading political accusations against each other rather than delivering disaster relief. In short, Bosnia needs urgent international assistance not only to deal with the floods, but also to end the country’s political paralysis. Hands-on international supervision kept Bosnia functioning for a decade after war ended in 1995, but that supervision gave way, in 2006, to a new policy of “local ownership.” When the new international high representative surrendered his powers to break local political deadlocks, he gave the fractious parties a green light to paralyze governance while Bosnian civil society and outside powers looked on passively. Continue reading the main storyContinue reading the main story Advertisement Meanwhile, the prospect of European Union membership, which was prompting reform in neighboring Croatia and Serbia, had little effect in Bosnia, whose polarizing leaders remained satisfied to cling to power through corruption, cronyism and appeals to ethnic loyalties. Angry public protests earlier this year momentarily caught the political establishment’s attention. But the protests then petered out, and with them went hopes for a sustained, indigenous movement for change, or for an international initiative to jump-start reforms. The floods provide a fresh opportunity for all to get serious about making Bosnia governable. Even the protesters, who embraced unrealistic notions of “citizens’ democracy,” need to recalibrate their approach by acknowledging that there is no substitute for properly functioning institutions led by elected leaders. Their next campaign should focus on electoral victories in October, when they will have a chance to throw out leaders whose performance disgusted them, in favor of politicians who will meet their responsibilities. Maybe that prospect could force Bosnia’s cynical and complacent leaders to change their approach. Enduring change can come only from within, but it will not come without a strong catalyst from the United States and the European Union. Re-creating full-throated outside oversight is not an option. Instead, the outside powers should devise new ways to make joining the European Union a practical possibility, so long as Bosnia’s institutions function well for its citizens. Good ideas for reforming Bosnia’s Constitution, curbing corruption and changing election rules abound, both abroad and in Bosnian civil society. What’s lacking are inducements to adopt those reforms. The full challenge posed by the floods will not just be getting relief assistance to flood victims, but also generating the will in Washington and Brussels to help Bosnia move forward politically. A failure to act boldly now could well produce a resurgence of the calamity of interethnic violence in the not-too-distant future. Edward P. Joseph is a senior fellow and lecturer at the Johns Hopkins School of Advanced International Studies in Washington. Srecko Latal is an editor at the Balkan Investigative Reporting Network in Sarajevo, Bosnia and Herzegovina.

14.05.2014.

I feel same...

Most people in Sarajevo have this dilemma - to leave the city as fast as they can and go anywhere else, or to stay here forever, and it varies with the same intensity and emotional force as the uncompromising love or disdain and hate one can feel for Sarajevo itself. However, when speaking about the hate Sarajevans may feel towards Sarajevo, it is too strong a word to denote something that is nothing more than exhaustion from something that seems to have no end, and the beginning has been long forgotten. Any future Sarajevo will be like a giant jigsaw puzzle, whose dispersed pieces may take years or decades to put together for it to resemble something recognisable. Each one of us (and here I mean those who care about the jigsaw puzzle) should try to preserve their own piece of the puzzle and wait, or rather work on replacing the waiting with action, and accelerate the moment when a true picture of Sarajevo will start to come together – not the same as before, but rather its variation. Better or worse – no one can know that. Karim Zaimovic

Sarajevo
19.03.2014.

Would you dare?

Don't kiss me if you are afraid of thunder... My life is a storm... Anita Krizzan

16.03.2014.

Growth..

"For a seede to achieve its greatest expression, it must come completely undone. The shell cracks, its insides come out and everything changes. To someone who doesn't understand growth, it would look like complete destruction..."  LIFE by Cynthia Occelli

14.03.2014.

Us...

She was an angel...crawing chaos... He was a demon...seeking peace...

27.02.2014.

Faliti... :)

''Nismo se tražili, samo smo se našli... A sada tako nađeni kao da se opet tražimo. Možda je to smisao ljubavi, ta lepota neizvesnosti... Čekanje na nedočekano, nadati se u beznađu, grliti se bez zagrljaja, ljubiti se bez poljubaca, prožimati se u mislima... I spoznaja da smo tu negde. Tako blizu a tako daleko...'' Dj. B.

24.02.2014.

Malo o životinjama

„Čovjek je zaista kralj životinja, jer njegova svirepost nadmašuje njihovu. Mi živimo od smrti drugih. Mi smo hodajuće grobnice“, Leonardo de Vinci Odrastala sam u uistinu sjajnoj porodici koja me je poprilično naučila što znači biti slobodan, imati mogućnost i odgovornost izbora. Kako voljeti život i sva živa bića na planeti… Kao djete sam bila relativno dobar đak, zbog toga roditelji nisu imali kontra argumente kada bih pitala da posjedujem određene kućne ljubimce. Tako da smo na kraju unutar našeg toplog jednosobnog stana, kreirali jednu veliku zajednicu koju su sačinjavali: mama, tata, brat, kornjača, ribica, papagaj, pas Lokica i moja malenkost. Prvom polovinom devedesetih kad u okruženom Sarajevu nije bilo struje, vode, hrane, meni je najbitnije bilo da je moj pas Lokica sa nama. I bila je pravi saputnik, skupa smo išli po vodu, njeno toplo tijelo me je grijalo zimi… Naprosto jedno beskrajno toplo biće, koje nikada nije preispitivalo svoju bezuslovnu ljubav koju osjeća za ljude. Ovih dana, mjeseci, Sarajevom su se organizirali mnogobrojni protesti povodom novog zakona o eutanaziranju pasa lutalica, kako bi se riješio problem građana. I zakon o ubijanju je usvojen, unatoč protestima. Nedavno su četiri samozvana lovca ubili u BIH zaštićenu, rijetku vrstu risa. Ris je zaštićen Zakonom o lovstvu BiH, kao i istim zakonom u svim državama naše regije te i u Europi. Europska populacija risa je kritičnu tačku dosegla krajem 50-tih godina prošlog vijeka, kada ih je ostalo svega 700. Naravno da se kod nas, istog trena, na to nadobudno gledalo, kao i na sve drugo, pa jelte kako će biti psi bitniji od nas ili neki tamo nebitni ris. Pa, u divljoj prirodi bi sasvim sigurno imali veća prava nego u svijetu u kom pravila kreiraju sebična ljudska bića, koja uzimaju sebi za pravo da slijepo i istovremeno izuzetno površno, vjeruju da su iz nekog razloga bitniji od ostalih živih stvorova na ovoj planeti. Čovjek je jedino stvorenje koje je u stanju bezdušno uspavati stotine bespomoćnih životinja samo stoga što su iste razmaženi vlasnici bezdušno izbacili na ulice kad su im isti dosadili. U stanju su bez razmišljanja ubiti prelijepog risa, samo da bi dokazali da znaju da koriste vatreno oružje. Ili kako bi se mogli fotografisati sa beživotnim tijelom risa da bi mnoštvu sljedbenika prezentirali svoj bezgranični kukavičluk. Ne znam, nazovite me kako želite, ali meni je užasno jezivo kada se bešćutno i bez ikakvog relevantnog razloga, osim iz lijenosti ili zabave ubijaju bilo koja bespomoćna i nedužna bića. Izbjegavali smo divlji zapad, a kreirali divlji istok. “Ako uzmete psa s ulice i nahranite ga, neće vas ugristi. To je osnovna razlika između psa i čovjeka”, Mark Twain.

17.12.2013.

Šta je umjetnost?

Što je umjetnost?

Danas se živo raspravlja o tome kako definirati umjetnost te što čini umjetnost različitom od zabave. Kako prolazimo kroz modernističko razdoblje, različiti žanrovi i stilovi teže spajanju jedni u druge, što raspoznavanje inovatora od klonova čini još težim. Dok većina modernih ljudi zauzima relativistički stav prema umjetnosti tvrdeći da je "sve to samo zabava" i da "ne možemo suditi ili ocjenjivati umjetnost", ovaj argument nema nikakvog smisla jer bi to značilo da su Britney Spears i Ludwig van Beethoven na istoj glazbenoj razini, što je neuračunljiva izjava oko koje bi se jako malo ljudi složilo.

Kako bismo shvatili sposobnost razlikovanja kvalitete različitih umjetničkih djela, prvenstveno moramo definirati što "umjetnost" zaista znači. Može se reći da u osnovi imamo dvije različite vrste umjetnosti, onu koja opisuje (literatura, kiparstvo, slikarstvo), i onu koja ne opisuje, ili koja je čisto apstraktna (glazba). Pod opisnom umjetnošću mislimo na proces kojim poezija, na primjer, stvara slike te se oslanja na unutarnje formacije unutar uma, što veoma sliči procesu sanjanja. Kada čitamo literaturu ili proučavamo sliku, mi ponovno stvaramo slike unutar naših umova, te vremenom gradimo cijele krajobraze ideja koje su stavljene unutar okvira samog života.

Glazba je u potpunosti različita vrsta umjetnosti za koju tvrdimo da je u svojoj osnovi potpuno apstraktna. Dok ona može biti popraćena slikama, najviše u onoj glazbi koju nazivamo "programska glazba", poput Beethovenove Šeste pastoralne simfonije, glazba ne ovisi o opisnim procesima drugih oblika umjetnosti. Umjesto toga djeluje s našim osjetilima i osjećajima te je usmjerena logikom koja nas vodi kroz pripovjedanje usko povezanih ideja. Kako bismo bolje razumjeli ovu dihotomiju, pogledat ćemo što Friedrich Nietzsche kaže o umjetnosti.


U Rođenju tragedije Nietzsche tvrdi da postoje dvije glavne vrste umjetnosti, apolonijska i dionizijska. Apolon je bio grčki bog uzvišenog sanjanja, samo-kontrole, liječenja, općeg razuma i udaljenosti. Njegova dijametralna suprotnost, Dioniz, je bio bog vina, ekcesa, divljine, gnjeva, emocija i strasti. Opisna umjetnost dijeli iste osobine s Apolonom, dok je Nietzsche smatrao glazbu esencijom Dioniza. Inspiriran svojim zemljakom, pjesnikom Schillerom, kojeg znamo kao autora "Ode radosti" koju je Beethoven uklopio u svoju Devetu simfoniju, Nietzsche pokušava objasniti vezu između glazbe i poezije.

Schiller tvrdi da pisanje poezije ovisi o glazbenim idejama. On nikad ne počinje s opisivanjem slika i misli, nego dodavanjem riječi glazbenim ritmovima, te odatle stvara završni proizvod. Nietzsche ovo koristi kako bi dokazao da je glazba temelj poetskoj umjetnosti. Ali da bi se stvorila umjetnost, tvrdi Nietzsche, umjetnik mora naći ravnotežu između svojih apolonijskih i dionizijskih strasti. Iz praktične perspektive ovo ima smisla: kompozitor koji ne strukturira svoje ideje da bi stvorio nešto koherentno će stvoriti simfoniju koja nema smisla. S druge strane, umjetnik koji pokušava ostvariti uspjeh moralnom disciplinom i proračunatošću će stvoriti sterilni, beživotni oblik umjetnosti, koja nikoga neće dirnuti u srce. Djelo koje se priklanja klasicizmu će morati povećati apolonijske efekte, dok će Romantičar poput Johannesa Brahmsa morati udovoljiti svojim dionizijskim strastima.

Međutim, razumijevanje ovih različitosti još uvijek ne odgovara na osnovno pitanje: što je "umjetnost" i kako ju definiramo? Počevši s glazbom, Arthur Schopenhauer kaže da je glazba umjetnički izraz volje. Glazba obuhvaća volju samu u sebi, bez opisivanja njenih efekata ili rezultata. Time dolazimo do najapstraktnijeg oblika umjetnosti koji govori našim osjetilima i našem egzistencijalnom biću, nasuprot onome što na što se odnose naša osjetila i postojanje. Poezija, ili opisna vrsta umjetnosti je s druge strane izraz reprezentacije volje; okoliši, osjećaji i slike. Ako je poezija kora našeg postojanja, glazba je jezgra samog života.

Ovaj pogled na umjetnost je različit od onoga modernog, koji kaže da je umjetnost "iluzija" i da poezija zapravo "ne postoji". Iz idealističkog pogleda, ovo je logička pogreška. Kako onda, vi kažete, povremeno vidimo slike dok slušamo glazbu? Zašto Anton Bruckner slika planine i pejzaže? Kako ljudi u čitavom svijetu nalaze povezanost između umjetnosti i promatranja u i o životu, ako nema međusobne povezanosti između njih?

Razmislite o tome na ovaj način: glazba objektivno izražava volju bez ikakve posredne veze. U poeziji, mi doživljavamo reprezentaciju volje u obliku slika i ideja. Stoga je glazba univerzalni jezik kroz kojeg možete izraziti bilo kakve osjećaje i stanja postojanja kroz beskrajne nizove melodija, bilo da su same ili suprotstavljene drugim melodijama. Međutim, matematičke kombinacije nisu apstraktne u smislu da "ne postoje", glazbeni izraz volje je stvaran, te se može prepoznati očima umjetnika.

Većina ljudi ne može objasniti zašto povezuje Wagnerovu glazbu s ratom, ne zbog toga što je veza između glazbe i života "iluzija", nego što gledaju na glazbu iz pogrešne perspektive miješajući ju s poezijom. Poezija se lakše može usporediti s životom, jer je već u stanju reprezentacije, dok glazba to nije, te zahtijeva od osobe da prvo shvati volju koja se nalazi iza tonova, te da potom to usporedi s logičkom reprezentacijom koja će biti u skladu s voljom. Stoga ne iznenađuje činjenica da većina ljudi danas cijeni programsku glazbu koja je bila uobičajena u Romantizmu, gdje je svaki njen dio pokušavao da bude što opisniji, "stvarajući slike pomoću melodija". Međutim, važno je napomenuti da ne stvara svaka programska glazba slike; ove "slike" su radije plan emocija. Beethoven, na primjer, je tvrdio da njegova šesta simfonija nije izražavala slike, nego osjećaje usko povezane s pričom koju je on predstavio zajedno sa svojom glazbom.

Pošto smo došli do ove točke, utvrđujući da je glazba najviša apstrakcija od svih vrsta umjetnosti te da je umjetnost samo jezik koji izražava postojanje bića, onda možemo razumjeti u čemu se razlikuju Britney Spears i Beethoven. U popularnoj glazbi, uključujući rock, jazz, blues, techno i većinu metal glazbe danas, melodije su samo efekti na vrhu ritmičke razine. Razlog zašto ne doživljavamo neko putovanje slušajući Britney, nasuprot klasičnoj glazbi, je taj da njena glazba nema nikakav koherentni narativni temelj. Umjesto toga, kao što ćete primijetiti čitajući naslove većine pop pjesama danas, sve se svodi na kreiranje estetike na umjetnim temeljima, koji se pokoravaju općem jeziku poznatim po izražavanju zadane teme. Kombiniranje načina odijevanja, tekstova, tempa i zbora koji se ugrubo poklapaju s predviđenim "osjećajima" stvara sve ovo. "I'm a slave for you" i "Requiem" izražavaju dvije različite ideje, ova prva predstavljajući izjavu o egu - ili da bismo bili fini - o pojedincu, dok ova druga pokušava izraziti iskustvo volje, nečega što nema nikakve veze s pojedincem, ili ga koristi kao sredstvo za neki cilj. Kada Goethe piše o Faustu, središnji lik se koristi za predstavljanje ideja; Faust kao izolirani pojedinac nije bitan te je jedva interesantan.

U klasičnoj i neo-klasičnoj glazbi u žanrovima poput metala, ambienta, synthpopa i neo-folka su melodije središnje za razvijanje glazbe. One nisu estetički efekti, nego postaju jezik koji zahtijeva brojne promjene tempa i harmonijske kontrapunktove da bi ostvario svoje ciljeve. Ono što je viđeno kao esencija Britney Spears kao "umjetnice", njeno tijelo, način života i njeno priklanjanje popularnim idejama nema veze s umjetnošću viših razina. Život ne nagrađuje volju izraženu u pop glazbi; pacifizam, naivna ljubav, jednakost i materijalizam. Umjesto toga, klasična glazba slavi jezgru samog života; nejednakost, tragediju i radost, rat, sukob i borbu, ali ono što je najvažnije je da je ona izraz poezije i ljepote organskog postojanja. Na svom vrhuncu ona čak i ne zahtijeva izmišljeni motiv, nego postaje volja sama po sebi, potvrđujući zašto je umjetnost uvijek postojala i zašto će postojati dokle god ljudi lutali po ovoj zemlji.

Zašto umjetnost? Zašto ne zabava, jer se to čini "zabavnijim"? Odgovor je jednostavan; umjetnost nam pomaže u razumijevanju načina funkcioniranja života, ali njena priroda nije u potpunosti apolonijska, jer ako bismo samo željeli da izračunamo ideje u životu, mogli bismo se okrenuti znanosti ili religiji. Umjetnost je posebna jer opravdava život i njegovo samo postojanje kao estetski fenomen. Mi slavimo umjetnost jer nijedna druga ljudska tvorevina nije u stanju uhvatiti poetsku esenciju života. Ova poetska strana našeg postojanja nije iluzija ili izmišljotina, nego nešto ukopano u samom životu. Moglo bi se reći da je to čarolija, u nedostatku boljeg izraza. Znanost ne može izračunati njenu ljepotu, religija je razumije jedino u okvirima mitova, a filozofija jedino može opisati njen dizajn.

Da bismo razumjeli i cijenili umjetnost, mi ju moramo - kao i život - iskusiti.

 


14.12.2013.

The Genius Of The Crowd...

there is enough treachery, hatred violence absurdity in the average
human being to supply any given army on any given day

and the best at murder are those who preach against it
and the best at hate are those who preach love
and the best at war finally are those who preach peace

those who preach god, need god
those who preach peace do not have peace
those who preach peace do not have love

beware the preachers
beware the knowers
beware those who are always reading books
beware those who either detest poverty
or are proud of it
beware those quick to praise
for they need praise in return
beware those who are quick to censor
they are afraid of what they do not know
beware those who seek constant crowds for
they are nothing alone
beware the average man the average woman
beware their love, their love is average
seeks average

but there is genius in their hatred
there is enough genius in their hatred to kill you
to kill anybody
not wanting solitude
not understanding solitude
they will attempt to destroy anything
that differs from their own
not being able to create art
they will not understand art
they will consider their failure as creators
only as a failure of the world
not being able to love fully
they will believe your love incomplete
and then they will hate you
and their hatred will be perfect

like a shining diamond
like a knife
like a mountain
like a tiger
like hemlock

their finest art


02.12.2013.

Make love not war..I guess.. :)

I’ve been told
that people in the army
do more by 7:00 am
than I do
in an entire day

but if I wake
at 6:59 am
and turn to you
to trace the outline of your lips
with mine
I will have done enough
and killed no one
in the process.

—Shane Koyczan
25.11.2013.

Polarizacija Sarajeva

Polarizacija (lat.) razdvajanje na polove; okupljanje oko dviju ili jedne od dviju nasuprotnih točaka (ili strana)

Mnogi ljudi, koji me poznaju dugi niz godina, znaju da je jedna od najvećih ljubavi mog života upravo Sarajevo. Odrastajući uz  televizijski program „Sa3″, educirajući se uz „Top Listu Nadrealista“, „Audiciju“, Sašu Savića, Omladinski radio, nisam mogla, a da ne povjerujem da ovaj grad posjeduje nesvakidašnji karakter, dušu i izuzetno delikatan damar za kulturu. Proteklo je dosta vode od tada Miljackom, odrasla sam, stekla raznorazna, živopisna iskustva – susrećući se sa svakojakim izazovima, mogućnostima, očekivanjima.

No, ta neka čudesna ljubav, takoreći idealizirana, mi je uvijek davala snage da idem dalje, da vjerujem, da ulažem maksimum vlastite energije u potencijalno kreiranje novih kulturnih spoznaja koje treba samo reanimirati. Ne shvatajući da se sa vremenom uvijek sve mijenja – tako je oduvijek bilo i biće.

Uglavnom starim i ja. Kada starimo postajemo izbirljiviji, poznajemo bolje svoje mogućnosti, mogućnosti društva i okoline. I nekako, kada iscrpimo sve mogućnosti samozavravanja, napokon otvorimo oči. I shvatimo da je odgovornost itekako i na nama. Da smo nužno imali potrebu da slijepo vjerujemo u vlastite ideale kako bi taj privid mogao beskonačno da nas puni pokretačkom energijom.

Sarajevo je, možda,  za neke nove generacije sasvim drugačiji grad od onog kakvog ga ja doživljavam. Da parafraziram, meni veoma dragog savremenog BiH/SAD pisca Aleksandra Hemona: “Voljeti Sarajevo je kao voljeti ženu sa slomljenom kičmom”. Bojim se da je u toj rečenici sadržan sav moj strah, tuga i ljubav prema ovom gradu u kotlini.

Sarajevo danas je grad koji sve češće i češće posmatram kao neku fotografiju, sa određene distance i proučavam. Apsolutno sam aktivno uključena u sva dešavanja u njemu, koliko već mogu biti, ali ne osjećam se kao da sam istinski  prisutna i živa na način na koji sam znala biti nekada.

Naprosto obožavam ovaj grad, vjerovatno me stoga ta ljubav i boli. To je grad gdje doslovno mogu napraviti spisak ljudi koji posjećuju kulturne događaje, skupa sa brojevima telefona. Jer svi mi, posljednji ratnici za kulturu, se i lično poznajemo. Isti ljudi  tokom niza godina su ostali dosljedni ideji i smislu.

Mlađe generacije pokušavaju da shvate ko su, šta su, šta žele, gdje pripadaju, u ovom haosu postojanja ovog mikrokozmosa.

Kultura koja je nekad činila žilu kucavicu ovog grada danas se tretira kao luksuz za sve one koji nemaju šta drugo da rade (?). Čini se, kao da su nekim ogromnim pješčanim satom izokrenuta mjerila vrijednosti i kvaliteta.

No, optimista sam po prirodi i vjerujem da je druga, suprotna strana ovog grada, svjetlo, ne na kraju tunela, već vječno sacuvano unutar određene crte koja karakteriše Sarajevo, itekako prisutno u malobrojnim individualcima.

Uglavnom su to ljudi starijeg doba, no sa itekako jakim uticajem na svu omladinu sa kojom stupe u kontakt. Ovo je i dalje grad koji gotovo svake sedmice ima određene kulturne festivale, filmske večeri, izložbe itd. Upravo na „Pravo ljudski“, filmskom festival koji promoviše ljudska prava, naprosto sam bila fascinirana, određenim ličnostima u prilično poznim godinama svog života, koji su ostali vjerni sebi i svojoj ljubavi za kulturu. Polemike koje se pokrenu na takvim susretima uključuju višejezične rasprave,  i izuzetno su duboke i spoznajne.

Da li je to do toga što i mi, tačnije ja, starimo skupa sa gradom, ili što naprosto nova vremena diktiraju nove vrste ljubavi, no meni ovakve kliconoše onog meni dragog, dobrog, starog sarajevskog duha vraćaju nadu da će isti uspjeti da se očuva kroz mnoge vjekove i aktuelnosti, makar kao raritetni dašak jednog vremena i nekih generacija.

Poruka na kraju ili na početku bi uvijek bila, kada već sanjate – onda sanjajte velike snove.

 

http://www.atvbl.com/kolumne/polarizacija-sarajeva/

04.11.2013.

Theodore Zeldin, An Intimate History of Humanity

“life could have been different if the meetings which have decided its course had been less silent, superficial or routine, if more thoughts had been exchanged, if humanity had been more able to show itself in them”

“The Renaissance… was based on a new idea of the importance of the individual. But this was a fragile foundation, because individuals depended on constant applause and admiration to sustain them. There is a shortage of applause in the world, and there is not enough respect to go around.”

“I particularly value conversations which are meetings on the borderline of what I understand and what I don't, with people who are different from myself.”

“The brain is full of lonely ideas, begging you to make some sense of them, to recognize them as interesting. The lazy brain just files them away in old pigeonholes, like a bureaucrat who wants an easy life. The lively brain picks and chooses and creates new works of art out of ideas.”

The past is what provides us with the building blocks. Our job today is to create new buildings out of them.


It takes a long time for people to recognize their soul-mates when they have too limited an idea of who they are themselves.

"Pri vecini susreta s drugima, ponos ili oprez nas jos uvijek sputavaju da kazemo sta najdublje osjecamo. Cijela buka naseg svijeta sacinjena je od tisina..."

 

Ovisnost o tudjoj volji predstavlja vrhunac bijede...

30.09.2013.

Hoces li se ti potpisati na popi(sh)u?

Zadnjih mjeseci zivim izmedju  Evrope i Amerike. Ni ovdje ni tamo... svuda pomalo...

Kao umjetnica razmisljam mnogo o identitetu....licnom ne kolektivnom...previse vjerujem u cinjenicu da smo svi originalno kreirana bica da bih se identifikovala sa bilo kojom masom... tu sam, sa iskustvom, godinama,  postala vrlo pragmaticna..odnosno emocije ne shvatam olako i ne dam se kupiti sa jeftinim podilazenjjima ili prijetnjama..

Uglavnom nacionalnost , narodnost.... zanima me kako neko moze biti kozmopolit iskreno i nacionalista istovremeno...istovremno zaboravljajuci da je prilagodljivost i hipokrizija glavna odlika savremenog drustva... Te dvije stvari su, meni licno, nespojive, jednako kao sto pokusavam Amerima objasniti da Demokratija kako se predstavlja i Kapitalizam tesko bas da mogu ici u paru a da nije dvolicno?

 

Uglavnom, Bosnjak, Srbin, Hrvat... Dejtonski sporazum.... Sejdic, Finci, Vehabije, referendum.. ma svega pred prvi popis stanovnista otkako nismo dio Juge... pravi bosanski lonac... da li je ukusan ostavicu gurmanima da procjene..

 

Evo, opet  da kazem, osjecam se Bosankom... iz prostog razloga, rodjena odrasla, formirala se na podrucju BIH. Vise vjerujem u genetiku nego u historijska prepucavanja korumpiranih klanova Balkana..

Tu rodjena i takav mi pasos...  E sad.... ne zanima me ko ce mi vecu patetiku, huskacki fasizam ili viktimizaciju prodati... zanima  me ko barata bilo kakvom logikom... realnoscu...najvise ekomomijom, prosperitetom... Zar je zaista bitnije koje boje je zastava koje nacije, ko se kako zove nego ko ce pokusati reducirati nezaposlenost, korpuciju...?

Takvog nema...na vidiku... ali ne mogu  lagati sebe... i pristati da budem dio bilo cega,...

Ali...sloboda izbora ne bi smjela biti upitna..stoga cu uvijek braniti pravo bilo koga da se osjeca... Eskimom..Srbinom, Hrvatom, Bbosnjakom...Vanzemaljcem...

Ako zaista u to vjeruje i sa tim se identifikuje...

No, ukoliko ja, stoga sto sam iskrena prema sebi, pa ne dopustam da me se strpa u odredjene koseve..imam manje prava nego li Srbi, Bosnjaci, Hrvati...bicu glasna.. vikacu ...vristati....jer je to u tzv „demokratskoj“ BIH jedino pravo koje mi (pre)ostaje...

25.09.2013.

All that Art....

Alma Telibecirevic, born in Sarajevo, Bosnia and Herzegovina, studied painting and education at the Classical Academy of Fine Arts in Sarajevo, has exhibited in Bosnia, Austria and the United States. Lives, creates and loves in two continents.

As said:

 

Like art, playing ball begins with a solitary act, by taking a ball in one’s hand and throwing it. Like art, a ball travels from its starting point and travels towards the social, the realm of nature and man. One can never repeat a throw exactly, for the spherical shape of a ball does not allow us to keep it under control.

 A.B.Oliva

Telibecirevic’s work has something to do with the truth. In order to be around and about the truth one must have some sort of criteria. Miss Telibecirevic is a painter. I would say that her form of painting is an internal search, while her work is a search for the external. Here, internal search would refer to the states and the process of the world of painting and painting as art, while an external criterion (non-painting media) is the text. This concerns the question of the picture and references, in other words, finding a way for establishing references. Painting is a reference to an artist’s work, while her new opus gives a new visual discourse for painting, i.e. reference.

One more time, her exhibit features pieces of art through different mediums: acrylic and sand, while inspiration has been drown from Rumi’s poetry. I believe that it is necessary to reflect upon Rumi because it is one of the most widely read poets in America and is seen as a new philosophical force. He deals with human condition, personal growth and development in a very clear and direct fashion. The world of Rumi is neither exclusively the world of a Sufi, nor the world of a Hindu; neither a Jew, nor a Christian; it is rather a state of an evolved human who is not bound by cultural limitations.

Equally, trodden paths do not bind Telibecirevic’s work. She creates by playing with artistic materials in tune with the notion of freedom and affinity without prejudices. At first glance, Telibecirevic’s work can be divided into couple of periods: “Symbols painted by sand vol. 1”, “Symbols painted by sand vol. 2” and "What are the colors of Rumi's poems?". Every opus appears as a deconstruction of the one that preceded it. Each individual work, at the level of visual presentation, can be intentional (Dervish, Elephants, Red Sunset, Abstraction, Birds, Tree and so forth) but it is always extensional in relation to painting and art.

This expression of art is not just the achievement of a relation as it is seen in the ‘traditional’ form of art; it is rather a correspondence between the artwork and the world of art among other worlds of culture. By successfully keeping track of the contemporary developments in fine arts, Miss Telibecirevic offers another intriguing means of presentation while gives us an opportunity to look at the objects on the paintings and to interpret them infinitely .                           

Dragana Kantarevic, anthropologist Belgrade, Serbia

25.09.2013.

Izlozba u Arizoni...

Postovani,

pozivamo Vas na drugu samostalnu izlozbu akademske slikarice Alma Telibecirevic u Sjedinjenim Americkim Drzavama.

Izlozba pod nazivom "Koje su boje Rumijevih stihova?" bice otvorena 28. 09. u 19h 00 u Scottsdale-u, Arizona.

Rijec je o 10 slika koje su radjene akrilik bojama i pijeskom iz Arizone. Svaka slika je kreirana pod uticajem odredjenim stihova velikog perzijskog pjesnika Jalal al-Din Rumi-ja.

Pored izlozbe slika bice uprilicen I mini koncert talentiranog muzicara iz Arizone Jason Gerard-a. (http://www.jasongerardo.com/).

 

“Slikarstvo je referenca za rad umjetnika, I novi opus gđice. Telibecirevic otvara jedan novi diksurs unutar slikarstva. Isto tako, njen rad ne prati uobi;ajene tokove slikarstva. Ona stvara igrajuci se materijalima prema slobodi I licnim afinitetima. Bez ikakvih predrasuda. Ovakav izraz umjetnosti ne predstavlja uobicajeno kreiranje relacija koje mozemo pronaci unutar “tradicionalnih” umjetnickih radova, prije bih rekla da je to korespodencija izmedju umjetnickog djela I svjeta umjetnosti među drugim svjetovima kulture.

Uspjesno prateci tokove razvoja savremene umjetnosti gđica. Telibecirevic nudi jedan veoma intrigantan nacin prezentacije, dok nam istovremeno daje priliku da posmatramo objekte I slike i da ih beskrajno interpretiramo.

 

Dragana Kantarevic, Antropologinja, BG 

 

 

24.07.2013.

Globe as a yard...

Traveling, traveling traveling...


Since July 2012 till July 2013 I have changed 30 airplanes...


Reaching different destination, with different motivations...

Love to move, I have never been person to stay still... During this one year American experience, I gave my best to get most of it... Different friendships, road trips, as many cities of America as I could fit into my schedule. Exhibition, workshops, conferences...all of it... and still I feel I could do a way more then that...

I was always quite energetic person.. Big time extrovert... Love to go into places where the other people are not sure they would.. Love to challenge myself..

And now back in Balkan... Looking around apathy on a bigger scale... Love my Country and believe that we are full of very talented young people..They must have a chance... They must show what they can do and reach.. sometimes specially with highly corrupted and small countries... it is important to send future generation into other perspectives.. show them what are their potential and make them believe in themselves.... That is the only way to transform Country like Bosnia and Herzegovina... And that is not something which would happen overnight.. after war, years of corruption it will take a way more time... but it is important to make first steps...

then we know we are moving into some directions..


I feel like all Globe is my yard.. want to dig into myself as much as I can, to transform all what is possible during my life time and to challenge... And no matter in which part of the Globe I will be ending , being created and grown in Bosnia and Herzegovina I will always be working in the favor of that place... that is not question of choice...that is must...


I love life, and believe in it... Love people and know that they can transform a world by transforming their views...

11.06.2013.

Love....

“The more you expect from life, the more your expectations will be fulfilled. By laughing, you do not use up your laughter, but increase your store of it. The more you love, the more you will be loved. The more you give, the more you will receive. Life proves that truth every hour, every day. And life continues to surprise.”
Dean Koontz, Life Expectancy

10.06.2013.

The James Gallery i drugo...

Nakon silnih putesestvija tokom protekle, prilicno intenzivne godine (u kojoj sam obisla vise od pola SAD) posluzila me sreca pa sam dobila priliku da zadnjih 6 sedmica svog bitisanja na ovom podneblju, zivimu radim, ni manje ni vise nego u glavnom gradu cijeloga svijeta – New York-u.

Posao Eksperta za Odnose sa javnostima pomazem i obavljam u najboljem mogucem okruzenju za moj profesionalni backgroud, u PR/xxxing sluzbi The James Gallery koja je inace samo jedna mali djelic velikog organizacije Centra za Humanosti- CUNY Univerziteta u New York-u.

Dobila sam jedinstvenu priliku da zaronim u njihovu izuzetno bogatu arhivu i proputujem kroz sve aktivnosti i incijative koje su organizirali tokom protekle 2 godine.

Centar se bavi angaziranom i konceptualnom umjetnosti, dizuci cjelokupni koncept na visi nivo, gdje mu u sustini i jeste mjesto.

Suradjujuci direktno sa osobama koje duboko vjeruju u ono sto rade, i sama sam insprisana da pored samog proefsionalnog pristupa promociji , dublje zaronim u vlastita umjetnicka preispitivanja i pronalazenja.

Isti su izmedju ostalog tek prije koji mjesec u srcu New Yorka ugostili nasu umjetnicu Maju Bajevic sa sjajnom izlozbom “To be continued” koja se bavi izuzetno dubokim preispitivanjem identiteta kroz konceptualnu umjetnost.

“Posao” mi je smjesten u srcu Manhattan-a, preko puta cuvenog Empire State budilinga, a “zivot” mi je smjesten u Queens/Elmhurst djelu, veoma blizu glavno bulevara ovoga djela NY.

Grad zaista jeste glavni grad svijeta, ovdje nije bas jednostavno cuti engleski jezik bez odredjenog akcenta, koji doslovno moze biti iz bilo kojeg dijela svijeta. Ovdje je svako jednak, svoj i drugaciji i niko nikome ne smeta.

Grad je prepun zivota, dogadjaja, razlicitosti, boja, zivota...

Ovdje je potrebno doci ponekad kako bismo udahnuli cistu esenciju zivota i svega sto isti predstavlja.

Mogla bih danima pisati o New York-u, o tome kako je potpuno moguce izaci sam u grad i smao hodajuci i osluskujuci grad upoznati fenomalne pojedince sa kojima biste mogli provesti mozda jedan od najboljih dana u zivotu a da vam pri tome niti jednog trenutka ne bi bilo bitna boja koze, vjera, nacija pa cak i ime doticne osobe.

Volim New York definitivno i sasvim sigurno cu mu se vratiti s vremena na vrijeme...





Stariji postovi